IMOTSKA GRADSKA KAVANA – NEZABORAVNA USPOMENA

Piše: Velimir Braco Ćosić
http://terracon-news.com/

 

Kažu da se od uspomena ne živi. Istina, njih se ne može jesti, s njima se ne može kupovati, nisu one ulaznica za blještavilo pozornica, bilo političkih ili nekih drugih, koje ipak, kad-tad, postanu prolaznost. Ali kada uspomene i to one lijepe, srcu drage, nekada u smiraju turobnosti svakodnevice navru iz nutrine, priznat će svaka ljudska duša da to čovjeka smiri, opusti, učini ga bar na trenutak sretnim.
A uspomene ne moraju biti vezane za ljude, drage osobe, kućne ljubimce, stare ljubavi i slično, uspomene mogu biti i ponajčešće i jesu o svome rodnom zavičaju, selu, gradu, o svojoj kući, ulici, mjestu gdje se čovjek rodio, odgojio. Nema toga čovjeka s dušom koji, sjetivši se svoga rodnog doma, ne dobije trnce po tijelu.
I baš ovdje je jedna sjetna priča o jednoj kavani.

Nećeš ti uspomene o kavani, mnogi će reći. Pa taj koji piše o kavani i još to veže za neke lijepe uspomene, ili je neki zanesenjak, pasionirani ljubitelj alkohola, lagodnog života ili tako nešto.
No, vjerujte dragi moji čitatelji, za mnoge Imoćane, ali i njihove prijatelje koji su bili u Imotskom ova priča ima sve potrebno za divnu uspomenu.
Gradska kavana u samom srcu Imotskog na njegovoj Pjaci, okupanoj u moru kamena, otvorenoj pozornici sreće, suza, ljubavi i mirenja, pjesme i posljednjih odlazaka. Tu je stari Imotski živio punim plućima. Imotska Gradska kavana bila je statusni simbol gradića,Varuša, kako su ga zvali oni koji su se u njemu rodili i odgojili. Biti Varušanin nije bio privilegij, to je bio ponos, biti Varušanin značilo je poštivati svoje, cijeniti druge i drugačije, voljeti, ne mrziti, pjevati u plaču i plakati uz pjesmu. E, takvo vam je bilo u toj Kavani. Ogromna ulazna drvena vrata, nasred nje veliki karambol donesen još tamo početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća iz Italije. Drveni stolovi, drvene stolice. S ulaza je pucao pogled na zid na kojem je bilo veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova, proizvedenog u zadarskoj tvornici Maraska. Na plafonu luster, dugi šank, za prvim stolom barba Boško vlasnik kavane, do njega šjor Slavo Rako, Anteša Lončar, Mate Brekalo, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fuđo Vučemilović.

Igra se preferans, a na drugom stolu šahovske figure. Dr. Ante Jerković upravo remizirao. Protivnik mu bijaše neki njegov kolega odvjetnik. Ma tko će ih nabrojiti! Gospoda, svaki preko 60 i kusur godina. Rekli bismo prva postava, seniori. Za drugim stolom u tišini oni od 25-te do 30- te kao juniori i to s ograničenim rokom opstanka u kavani. Kibiciraju, dok se igra karambol. To je onaj s tri kugle koje su došle iz Češke. Boga mole da se barba Boško više zadrži na preferansu, jer će se i oni više zadržati u kavani. Bio je takav red. U kavanu može samo oni preko trideset, oni koji su završili studije ili obrtnici, trgovci, ljudi koji rade. Svi ostali, bili bi van i samo krajičkom oka gledali što se događa u kavani. Pred večer bi pala pjesma, tiha, dalmatinska, Imotska. Šjor Vlade Vicić upravo komponirao novu, a Sloven Šoić i Kruno Zujić napisali su tekst. A te pjesme i danas žive u Imotskom. U toj kavani nije bilo beštime, u njoj su se kušali prvi kapurali (sarme) pred Božić, pašticada, imotska carska torta, rožata, pilo se pravo vino, pila piva iz bačava ,domaća limunada s ledom donesenim iz podzemnih špilja Biokova. Pio se barba Antin šampanjac. Zamislite, kavana, a doima se kao restoran. Ne, ne, ta kavana bila je jedna, jedina, ali svakog Imoćana, njegov dnevni boravak, njegovo mjesto relaksacije, zabave. U kavani je bilo i plesa, u kavani su se zaručivali imotski parovi, bile su modne revije, dolazile su najbolje maske za vrijeme poklada, ali isto tako jeo se bakalar i slana srdela u korizmi. Ruku na srce, bilo je i zajedljivosti, šala i smijeha. U njoj se i plakalo i tugovalo za nekim njezinim ukućaninom koji je otišao na onaj svijet, ali za pola sata opet bi život u njoj ušao u svakodnevni ritam. Bilo je ćakula, šaljivih podvala, ozbiljnih razgovora, pisanja testamenata, u nju je navraćao Tin Ujević, Dinko Štambak,Vlade Gotovac, Mate Parlov…

Nastavila je kavana živjeti i nakon barba Boška i njegovih pobočnika, nastavio ju je voditi Kris, došla je njegova generacija, pa onda pomalo odlazila. Gasila su se postupno svjetla u njoj, zatvarala se škura za škurom, prozor za prozorom. Konačno i njena vrata. Stoje i dan danas zatvorena. Ispred njih kamenitom ulicom i dalje prolazi život nekih drugih generacija, navada i razmišljanja. Tek im možda pogled zaluta na znamenita vrata, razbijeni prozor, propale škure.
Iza vrata, unutra ne ostade više ništa. Ni karambol, ni drveni stolovi, stolice. Ništa. Ali u onima koji je poznavahu ostadoše uspomene. Priznajte, nakon što ste ovo pročitali, da su lijepe. Imotska Gradska kavana bila je i ostat će simbolom Imotskog.

Close