Vijesti iz povijesti 

U IMOTSKI SE VRATILO VRIJEME PETROLEJKI

SUBOTA, 30. ožujka 2002.

Piše: Marina Rajčić

HEP ISKLJUČIO STRUJU

Nekad se noću s vrha Biokova vidio cijeli imotski kraj. Svijetlila je Varoš, kako Imoćani nazivaju svoj grad, i to u punom sjaju. Svijetlila su i sela oko njega. Danas se Imotski ne vidi ni izbliza. Da nije ostalo još nešto svijetlećih reklama na ulicama, mrak bi bio potpun. Nakon više od deset dana otkako im je HEP zbog duga uskratio pravo na svjetlo, bez mogućnosti da taj dug vrate, Imoćani polako uče živjeti s mrakom.

Bez struje je ostala kompletna, ionako izmrcvarena, privreda. Imota, Agrokoka, Imostroj, gradski uredi, javna rasvjeta… Samo za rasvjetu imotski kraj duguje 1,5 milijuna kuna, a zajedno s gospodarstvom i kućanstvima, kažu nam u imotskom pogonu Elektrodalmacije, taj dug premašuje 12 milijuna kuna.

Šute Imoćani, ne žale se, trpe mrak na ulicama i tek iz poneke škrte riječi dade se naslutiti ljutnja zbog iskapčanja.

– HEP je uspio poniziti sve gradonačelnike i načelnike – ogorčeno će Ante Lončar, imotski gradonačelnik, kojega smo u noćnoj šetnji mračnom Varoši zatekli s baterijom u ruci. – Jašu po nesretnoj Dalmaciji, a nije im na pamet palo isključiti Zagreb. I drugi su gradovi dužni, pa ipak imaju svjetlo.

– Predlagao sam model naplate javne rasvjete preko stanovništva, kao najjeftiniji i najlogičniji. To bi kućanstvima čak i u ovako raštrkanoj Imotskoj krajini poskupilo davanja za samo osam kuna. No, to ne prolazi, ali može proći da se HEP besplatno koristi zrakom i podzemljem za svoje instalacije. Briga njih za blizinu granice, kriminal, neugodu – odlučno će Lončar.

Nakon što su i lokalne trgovine zatvorile svoja vrata, među rijetkim prolaznicima u središtu grada naišli smo na dvije djevojke. Ivana i Dinka prkose mraku.

– Ova mrčina je neugodna i to ne toliko u samom gradu, koliko na putu do kuće. Nije nas strah, ali je ružno. Ipak ne možeš ostati u kući i nikamo ne izlaziti – uglas će.

– Ma nije ružno, ovo vam je kao u vrijeme petrolejki, čista romantika – dobacuje u prolazu stariji Imoćanin, Marko Brečić, a potom nešto ozbiljnijim tonom nastavlja:

– Nema novaca, nema gospodarstva, živi se teško, još nam jedino mjesečina može svijetliti.

Za malo prigušena svjetla može se svratiti jedino u kafić.

– Pričaju o Imotskom kako je imućan kraj. Ovo crnilo koje traje i trajat će, razbit će sve fame o tome kako smo bogati. I u mraku se vidi koliko smo siromašni – kazuje nam Ivica Šitum, vlasnik kafića.

A gosti sa šanka, zureći u nas kao strance, dobacuju: – Poručite i drugima, ako žele romantiku, neka dođu u Imotski.

 

Više objava