Vremeplov 

U SREDIŠTU GRADA IMOTSKOGA NEMA SE GDJE RUČATI!?

NEDJELJA, 21.listopada 2012.

Piše: Braco Ćosić
Foto: Branimir Boban / Braco Ćosić

Ako je itko u Dalmatinskoj zagori mogao s ponosom istaknuti da, osim fascinantnih prirodnih ljepota, svakom putniku dobronamjerniku, turistu, hodočasniku, prijatelju ili znancu može ponuditi i dobru i zdravu hranu, onda su to Imoćani. Teletina ispod sača s krumpirima, pečena i lešo janjetina, domaća kokoš s purom, žabe na brujet, pastrva i šaran, rašćika i suho meso, kiseli kupus i koštradina, poznati imotski pršut i pečenica, domaći sir, kruh ispod sača – bilo pšenični, kukuruzni ili raženi – a da ne govorimo o desertima poput imotske torte i rafijola, krokanata, prženih badema, pa sve do dobrih vina, pjenušca… Jelovnik kakav se samo poželjeti može.
Bilo gdje i bilo kome, pa i najizbirljivijem gastronomu, ova spiza bila bi za prste lizat. Sve to Imotski i Imotska krajina imaju, sve to znaju Imoćani i te kako pripremiti, njihove domaćice, ali i educirani mladi kuhari, koji obrazovani svake godine izlaze iz klupa Obrtničko-industrijske škole u Imotskome. Ovo su činjenice. A sada poslušajte što se dogodi imotskom gostu, putniku dobronamjerniku, ali i turistima, kojih je ove sezone od početka svibnja do kraja rujna došlo više od 20 tisuća u Imotski i Imotsku krajinu vidjeti njihove prirodne ljepote.

‘Morali smo ručati u jedinoj otvorenoj – pekarnici’

Nekidan skupine igrača bridža, a bilo ih je pedesetak na turniru u Imotskom, obišla je u pauzi na Modro i Crveno jezero. Ljudi su ogladnjeli, zaželjeli se nešto pojesti i kamo će? Jedan hotel, dislociran od središta grada pet-šest kilometara, bio je zatvoren, u jednom su sve zauzele organizirane grupe gostiju, ali i on je dislociran za goste pješake. Lunjali su gradom, tražili barem koricu kruha…
– Točno tako, vjerujte mi. Htjeli smo nešto pojesti, jer smo čuli da imate izvrsnu hranu. Lunjali smo, tražili, dobro smo izgladnjeli, pa smo na kraju počeli tražiti samo kruh. I tako smo nas pedsetak završili u jednoj jedinoj otvorenoj pekarnici te se najeli kruha. A moji prijatelji, sve odreda ljudi koji putuju po turnirima diljem Europe, naviknuli su i na dobru hranu. Nije problem platiti, samo neka je ukusna i friška.
Ako se izuzme izvrsno gostoprimstvo organizatora turnira, Imotski nas je razočarao gastronomskom ponudom. Pa, da jedan grad, koji ima ovakve prirodne ljepote, nema restorana ili neke konobe s domaćim jelima, naprosto čovjek ne može vjerovati – bijahu riječi Borisa Kauzlarića, jednog od sudionika bridž-turnira u Imotskom.

Iz izjave ovoga gospodina sve je rečeno za Imotski, grad koji preferira biti turističkom destinacijom, koji ima Modro i Crveno jezero, dva muzeja, šetnice, rijeku Vrljiku, predivno polje, a nema ni jednog jedinog restorana u svom središtu!?

Nekada je u krugu od 200 metara bilo desetak restorana

Sredinom sedamdesetih godina u samo dvjestotinjak metara od Modroga jezera do staroga pazara bilo je desetak takvih objekata. I to s kakvom hranom, da su u Imotski znali dolaziti gosti iz Splita, Makarske, samo da bi okušali slasti imotske kuhinje. Spomenimo samo restorane kojima su vlasnici bili Marendić, Rajič, Kusić, Brečić, Vujčić, da o drugima ne govorimo. Spomenimo slastičarnicu Lele Pavić, gradsku kavanu za deserte. A danas, ako hoćete nešto kvalitetno pojesti, morate biti motorizirani i imati sreću da u dva hotela nisu neki svati, neka obljetnica mature ili rođendan, kako biste u miru mogli nešto pojesti.
– Mi smo za promidžbu Imotskoga zaista puno učinili, preko marketinga, plakatima, brošurama… Povećan nam je i broj noćenja u prvih devet mjeseci za dvadesetak posto u odnosu na prošlu godinu. Trend posjeta imotskim jezerima nemjerljiv je u usporedbi s prijašnjim godinama. Što se tiče gastronomske ponude, mi smo nemoćni, to je stvar privatnog poduzetništva. Svjesni smo da u užoj jezgri grada neizbježno trebaju restorani i konobe, posebno ljeti, ali što mi tu možemo – riječi su Luke Kolovrata, direktora Turističke zajednice grada Imotskoga.
– Otvorio sam objekt s domaćom spizom, bilo je tu i leša i pečena i varena, za svakoga. Ali nije išlo. Daj plati prostor, pa porezi, inspekcije ti za vratom svaki dan, nemaš nekog poticaja i onda sam odustao. A mi imamo dobru i zdravu hranu – veli nam jedan ugostitelj koji je svojom ponudom izdržao nepunu godinu i pol dana.
I tako fama o poduzetnim Imoćanima, ljudima koji od kamena mogu stvoriti zlato razbila se u onom najosnovnijem, a to je da prijatelju i gostu ne mogu ponuditi nešto za jelo. Dogodine se otvara Tunel “Sveti Ilija” kroz Biokovo, iz Gradske turističke zajednice najavljuju još veći dolazak gostiju u Imotski… No, gosta koji ostane gladan više nećete vidjeti, taj se ne vraća. Gdje ste, imotski poduzetnici?

Više objava