Vremeplov 

IZABRALI SMO ŽIVOT U IMOTSKOJ KRAJINI

NEDJELJA, 3. srpnja 2011.

Piše: Paulina Arbutina

Fotografije: Jovica Drobnjak

Prvi pisani tragovi o srpskim plemenima u Imotskoj krajini potječu još iz davne 1628. godine, a veća doseljavanja iz smjera Popovog polja i Trebinja događaju se pod naletima Turaka za Kandijskog rata. Danas se za njih gotovo i ne zna. Povučeni i zatvoreni u svojoj sredini, Srbi su u Imotskoj krajini kroz vjekove prošli mnoga iskušenja zbog nametnutih im događaja. Borili su se za opstanak i uz vjeru u suživot sa susjedima gradili zajedničku budućnost. Prvi su put temelji tog suživota poljuljani u Drugome svjetskom ratu, a povijest se ponovila 1991.

Razdoblje između dva posljednja rata Imoćanima je donijelo val jugoslavenstva, koje je naišlo na plodno tlo s obje strane, i hrvatske i srpske. A onda se odjednom sve promijenilo: hrvatsko-srpsko bratstvo i jedinstvo zamijenili su strah i mržnja čiji su gorki plodovi vidljivi i danas, dvadeset godina kasnije. Iako Imotska krajina nije bila poprište ratnih zbivanja, minirane kuće svjedoče da ni ovdje oružje nije mirovalo i da se nije ustezalo od eksplozivnih igrarija s imovinom onih sugrađana čiji je jedini grijeh što su bili druge vjere i nacionalnosti.

Selo bez table i imena

Po popisu stanovništva iz 1991, na području tadašnje Općine Imotski živjelo je 1.140 Srba i 700 izjašnjenih Jugoslovena, a deset godina kasnije Srba je svega 316. Pretpostavlja se da je 1991. iz samog Imotskog i sela u kojima je živjelo srpsko stanovništvo, poput Nebriževca, Glavine Donje, Zmijavaca i Crnogoraca, izbjeglo oko 1.000 Srba. Današnji Imoćani srpske nacionalnosti, ispunjeni strahom, izbjegavaju svaki javni istup i priču o ratnom i poratnom iskustvu.

– Imali su ljudi problema. Ne treba o tome pričati. To je jako opasno. Sutra će ovuda netko proći i baciti bombu. Sve se zna tko je šta radio. Ti su ljudi na položajima – odgovaraju nam u prolazu, žureći da što prije pobjegnu od naših pitanja.

Tek rijetki Srbi otvoreno i iskreno govore o svom opstanku. U selu Nebriževcu nailazimo na povratnika Željka Pijanovića spremnog za razgovor: stoji ispred obnovljene kuće, sa svježom bijelom fasadom, koja je prije deset godina bila minirana.

– Sa svim Hrvatima u Imotskom bio sam u dobrim odnosima, a onda se odjednom, preko noći, sve promijenilo. Okretali su mi leđa prijatelji u čijoj sam se kući dotad osjećao kao u svojoj. Nisam imao namjeru odlaziti iz Imotskog, ali nije bilo druge – sjeća se Pijanović.

– Pred sam početak berbe vinograda, ostavili smo sve i otišli za Njemačku, koju smo ubrzo morali napustiti jer smo dolazili iz krajeva Hrvatske gdje nije bilo rata, a ovdje se i dalje pljačkalo, miniralo i palilo, što je bila jasna poruka Srbima ovog kraja da moraju ići sa svojih ognjišta. Samo je u Nebriževcu minirano dvanaest kuća – priča dok nam pokazuje svoje napušteno i ugaslo selo u kojem i kuće, čini se, imaju nacionalni predznak: od vremena urušene stare, kamene srpske kuće zarasle su u korov i drveće, uz njih ruševine novopodignutih, pa miniranih kuća. Samo nekoliko metara dalje uzdiže se lani podignut spomenik Franji Tuđmanu.

S odlaskom srpskog življa 1991. misteriozno su s početka i kraja Nebriževca nestale i table s imenom sela.

– Nemamo ni sela, ni ulice, ni broja, nema nas nigdje i izbrisani smo iz svega. Ne znam kome je smetala tabla. Sada nekoliko metara niže stoji tabla za Kamenmost. Postavljen je i putokaz za zaseok Ajduci, ali je za Nebriževac nema. Sve ove godine tražimo da nam vrate tablu i naziv sela, čak smo i potpredsjednika Vlade Slobodana Uzelca prilikom posjeta selu upoznali s inicijativom da nam vrate naziv i tablu, ali uzalud, u Općini nailazimo samo na zid šutnje – govori Pijanović.

Bez posla i pomoći

– Narod se ne vraća, ja sam ovdje jedini povratnik. Kuće su napuštene, sela se gase, prazna su i jeziva. Kako tko umre, tako se kuća zaključava. Moja jednoipolgodišnja kći Ruža prvo je dijete rođeno u jedanaest godina – priča Željko o svakidašnjici koja kao da je preslikana s krajiških područja stradalih u ratnim zbivanjima.

– Ništa što mi je obećano kao povratniku nisam dobio, osim obnove. Živim bez posla i bez socijalne pomoći, imam samo svoje dvije ruke. Nas je troje radno sposobnih u kući, a nitko ne radi. Žalosno je da ja, čovjek od pedeset godina, preživljavam od očeve penzije – govori Pijanović, prisjećajući se kako mu je nakon Njemačke sljedeća izbjeglička stanica bila Zrenjanin, gdje upoznaje sadašnju suprugu Vericu.

Da ljubav i brak hrvatskog državljanina i srpske državljanke nisu nimalo jednostavni, osjetili su i oni dok su pune dvije godine bezuspješno pokušavali ozakoniti vezu: matičarka u Imotskom uporno je od Verice tražila potvrdu kojom se dokazuje da nije vjenčana i da će se brak sklopljen u Hrvatskoj priznati i u Srbiji. Međutim, dvije takve potvrde nije prihvatila, jer su bile napisane te pečatom i potpisom ovjerene na običnom papiru, a ne na službenom obrascu, kakav matični uredi u Srbiji uopće ne koriste. Na kraju, Željko i Verica odustaju od sklapanja braka u Hrvatskoj i vjenčaju se 2007. u Zrenjaninu. Od tada se Verica bori za stjecanje hrvatskog državljanstva. Iako hrvatski zakoni propisuju da se državljanstvo može ostvariti poslije pet godina braka, što u njenom slučaju znači sljedeće godine, to još nije izvjesno jer joj je status stranca s privremenim boravkom produljen sve do 2013, nakon čega može zatražiti stalni boravak, a tek potom državljanstvo.

– Sanjao sam dan kada ću se vratiti. Mogao sam otići za Australiju, daleko od svega ružnog s ovih prostora, ali nisam htio, izabrao sam Imotsku krajinu. Sve je moje ovdje. Svako jutro popijem kavu s mojim prijateljima Hrvatima. Danas se više ne osvrćem na devedesete, niti želim slušati o tome. Idemo dalje, mučimo se. Zemlja je ostala neobrađena, jer je nemamo čime obrađivati. Vinogradi mojih pradjedova su uništeni, a obrađujemo tuđe. Ne mogu više imati ono što sam imao. Izgubio sam najljepše godine koje nikada ne mogu vratiti – kaže nam Željko Pijanović na rastanku.

Tragajući za srpskim stanovništvom koje nije napuštalo Imotski, stižemo u prigradsko naselje Glavinu Donju, u kojoj se veličinom i gracioznošću ističe pravoslavna crkva iz 1722. Devedesetih je dvaput minirana, ali je, zahvaljujući inicijativi i prilozima parohijana, danas obnovljena. U dvorištu nas dočekuje paroh Dragan Mihajlović u društvu Imoćanki Borke VukadinovićDijane Kadijević i Dijane Knežević.

Spomenik srušen s guštom

– Često se pitam jesmo li bili ludi ili hrabri što smo ostali i sve to proživjeli. Po noći smo znali čuti i 16 eksplozija, miniranja su bila osveta kada bi netko poginuo na ratištu. Jednog je nedjeljnog jutra u zrak odletio i centralni partizanski spomenik za Imotsku krajinu. To je bilo javno djelo, dobro se zna tko je to uradio: srušen je onako s guštom, a ljudi na ulicama bili su oduševljeni tim činom – prisjeća se Borka Vukadinović. Danas u Imotskom ne postoji ni udruga antifašista.

Borki Vukadinović u dva je navrata 1992. minirana trgovina, godinu kasnije i nova kuća. Službeni policijski zapisnik je uredno dobila, ali nikada konkretan odgovor o počiniteljima i motivima tog zlodjela. Kaže da je opstala iz inata, usprkos svemu, jer je ovdje svoja na svome. Priznaje da su hrvatski nacionalizam uvijek osjećali i osjećaju.

– Iako se lakše diše, još u narodu postoji taj grč i strah, posebno kod zapošljavanja. Ljudi su devedesetih masovno dobivali otkaze, uz zastrašivanje i miniranje bilo je to sredstvo da Srbi sami odu i da se više ne vrate. Ako čovjek nema kruha, nema krova nad glavom i nema sigurnosti, što će na tom mjestu? Nije ovom življu ovdje lako. Mnogo ih je nezaposlenih, a ako imaju posao, boje se za njega. Još za Srbe vrijedi blokada zapošljavanja u javnoj upravi, školama, bolnicama. Jednom sam dobila odgovor od poznanika kod kojeg sam tražila posao da me ne može primiti, jer ga pritišću zbog moje nacionalnosti. Bilo mi je to najteže od svega što sam doživjela – priznaje Borka.

Proces asimilacije Srba u Imotskoj se krajini odvijao i u SFRJ i tokom devedesetih. Međutim, puno Imoćana srpske nacionalnosti sačuvalo je svoju pravoslavnu vjeru i pored snažne jugoslavenske ideje. Da se identitet ne prodaje za golo preživljavanje, dokazuju i dvije mlade Dijane, Knežević i Kadijević, aktivistkinje koje zajedno s Borkom prvi put pokreću srpsko manjinsko vijeće u Imotskom.

– Smatram da je identitet nešto što se dobiva već u kolijevci i da nije neka stvar koju možeš s vremenom odbaciti, kada ti se ne sviđa. Srpska zajednica u Imotskom nema, osim vjeroispovijesti, drugih kulturnih obilježja po kojima se razlikuje od mještana hrvatske nacionalnosti. Nadam se da ćemo i putem srpske manjinske samouprave uspjeti osloboditi Srbe straha da se izjasne tko su i što su – govori Dijana Knežević.

Pravoslavni vjeronauk

– Srpska pravoslavna crkva bila je okosnica i srž našeg identiteta. Okupljanje oko crkve nas je održalo. Bratstvo i jedinstvo nije isključivalo naše korijene. Uvijek smo bili svjesni tko smo i gdje pripadamo – kaže Dijana Kadijević, napominjući da se i za najsnažnijeg jugoslavenstva u većini srpskih domova držala ikona sveca zaštitnika.

– Kućni odgoj u održavanju vjere i identiteta veoma je bitan i to nastojim prenijeti i na moje četiri kćeri, koje pohađaju pravoslavni vjeronauk u imotskoj osnovnoj školi. Učenici i nastavnici su tu činjenicu sasvim normalno prihvatili, bez ikakvih predrasuda i dobacivanja. Mislim da sve kreće od kuće i da je veoma važno kako se roditelji postave prema toj stvari. Ako djetetovi roditelji nemaju predrasuda da će njihovo dijete zbog toga što ide na pravoslavnu vjeronauk biti manje vrijedno i doživljavati neugodnosti, te predrasude okolina neće niti formirati – tvrdi Dijana Kadijević.

Pravoslavni vjeronauk u imotskoj je osnovnoj školi uveden 2006, a u prosjeku ga pohađaju 24 učenika u dvije grupe nižih i viših razreda.

– Općenito, malo je učenika srpske nacionalnosti, ali dobar je pokazatelj da gotovo svi oni pohađaju vjeronauk, bez obzira na to što se, zbog kombiniranog rada većeg broja razreda, održava najčešće šesti ili sedmi sat – objašnjava paroh Dragan Mihajlović, koji ne krije zadovoljstvo svojim petogodišnjim radom u Imotskom. Ipak, kako kaže, uvijek može i bolje.

Više objava