SRIJEDA, 12.01.2000.
Piše: Braco ĆOSIĆ
IMOTSKI NAKON PARLAMENTARNIH IZBORA
Teške gospodarske i socijalne prilike ponukale su Imoćane da još jednom preispitaju što su njihovi mnogobrojni predstavnici u metropoli učinili za svoj rodni kraj
Ne mali broj pučanstva Imotske krajine pozdravio je najnovije političke promjene u Hrvatskoj nakon parlamentarnih izbora. Iako u nekim sredinama, a posebno među ruralnim dijelom pučanstva HDZ i dalje ima iznimnu podršku, čuju se komentari da je trebalo nešto mijenjati. U samom gradu Imotskom, gdje HDZ i u posljednja dva izborna okršaja nije uspio nadvladati oporbene stranke HSS, LS, HČSP i HSLS, promjenama su građani skloniji. Posrnulo gospodarstvo, teška socijalna slika, veliki broj nezaposlenih, odlazak brojnih intelektualaca u druge sredine, zamrla trgovina, bauk meke granice, neprevladani sukobi unutar dviju struja u HDZ-u grada, koji se i te kako reflektiraju na brži razvoj grada, sve su same crne točke imotske svakodnevice.
Sada kada su izbori iza nas, Imotski i Imotsku krajinu u Hrvatskom državnom saboru zastupat će jedan jedini čovjek — uspješni vinogradar i proizvođač vina iz Prološca Donjega dipl. oec. Ante Grabovac, koji je kao sedmi s liste koalicije SDP-a i HSLS-a ušao među odabrane. Istina, u Saboru će sjediti i novinar Ivo Lončar, dijete Imotske krajine, no Imoćani su svjesni da će on ponajprije zastupati pučanstvo dijela ravne Slavonije koje ga je i izabralo.
Jaka momčad
A sjetimo se samo na trenutak saziva Hrvatskog državnog sabora u prošlom mandatu, sjetimo se samo sastava Vlade RH i ostalih državnih institucija, kao i privatnih gospodarskih divova, te Imoćana koji su tu stolovali. Među njima su Miomir Žužul, do jučer prvo ime hrvatske diplomacije, Markica Rebić, general i kontroverzni obavještajac, Jasna Borić i Mijo Jukić, zamjenici ministara gospodarstva i financija, te saborski zastupnici s imotskim pedigreom Milivoj Kujundžić, Marijan Milinović, Tonči Vrdoljak, Žarko Domljan, Zdenka Babić-Petričević, državni “pečatar” Ivan Milas, Vlado Jukić iz HSP-a, Vlado Gotovac iz LS-a, Ivan Gabelica iz HČSP-a, savjetnica Vesna Škare-Ožbolt, te biznismeni Ivica Todorić i sadašnji kandidat za Predsjednika države Ante Ledić.
Ma tko je još u Hrvatskoj imao na jednom mjestu tako jaku momčad ljudi iz politike, vlasti, biznisa? Uistinu nitko. I što su dobili Imoćani i Imotska krajina od tako jake i respektabilne momčadi. Globalno gledajući, dobili su: NIŠTA!
Prije neki dan na izbornom predstavljanju u Imotskom Ivan Gabelica, koji je jedini “zloupotrebljavao” saborski mikrofon i preko njega upozoravao na teške gospodarske i socijalne probleme u Imotskoj krajini, na naš upit što je ta momčad u Zagrebu, nazvana i imotskim lobyjem, mogla, a nije učinila za Imotski, kratko odgovorio: “Ma koji imotski lobi, bila je to šaka rogova u vreći, koju nitko nije mogao složiti, a kamoli se s njima dogovarati.”
Eto, to bijahu Imoćani na iznimno visokim mjestima. Čast iznimkama poput Mije Jukića koji bar svoje Runovićane nije zaboravio, čast dijelom i Miomiru Žužulu koji je u diplomaciji širom svijeta uposlio nekolicinu njemu bliskih Imoćana i Imoćanki. No, što je ta momčad u onim krucijalnim pitanjima koja bi olakšala i konačno stvorila pristojan život Imoćanima učinila?
Nikad zajedno
Reklo bi se, dakle, po onoj narodnoj, sada je najlakše udarati po “mrtvom magaretu”, no da ova momčad nije na žalost preslika stanja među pučanstvom Imotske krajine, koje nikada zavađenije među sobom nije bilo. Uzmite samo primjer da od lokalnih izbora osam načelnika općina i gradonačelnik grada nisu nikada sjeli tri-četiri sata zajedno i zajednički razradili strategiju razvoja Imotskog i Imotske krajine. Nikada zajednički nisu sjeli u autobus i krenuli sa zajedničkim ciljevima u Zagreb, konkretno kazati — to i to treba Krajini, mi smo to i to spremni učiniti. I kada se uzme u obzir da i spomenuta momčad iz Sabora i Vlade nije učinila ni prvi korak, onda što drugo kazati. Onda su ti lokalni moćnici sami putem svojih rodijačkih i rodbinskih veza dolazili do nekih zastupnika, ministara, podministara, savjetnika, pa bi se odnekle stvorila sredstva za uređenje neke sredine, pa bi onda ovi drugi bili ljubomorni i govorili bi odakle njima novac i slično. A ovi pak iz zagrebačke momčadi dovodili bi svoje prijatelje ministre i doministre na proslave u svoje sredine, ne javljajući se onom drugom iz grada ili susjedne općine.
Začipanje rupa
Ne smije se zaboraviti ni pomoć države Hrvatske u poslijeratnom razvitku Imotske krajine. Izgrađen je vodovodni prsten. Istina je da je voda negdje i prekasno došla jer su iz ponekih sela ljudi već davno odselili, javna rasvjeta obasjala je mnoga naša sela, obnovljene su škole, svaka kuća ima telefon, iako su ga sadašnji vlasnici masno platili, izgrađene su poštanske zgrade po svim selima, iako na žalost još mnoge nisu u funkciji, država je “začipala” rupe u Trimotu, Imostroju, no očito je da je tu bacan uzalud silan novac.
Ali u onom najvitalnijem problemu, problemu kako uposliti imotskog čovjeka i time ga zadržati u Imotskoj krajini, učinilo se — gotovo ništa. Od 1992. u Imotskom nema javnog natječaja za upražnjena radna mjesta, meka granica sa susjednom Hercegovinom totalno je bacila na koljena tradicionalnu trgovinu, malo obrtništvo i poduzetništvo također nije stalo na svoje noge, imotske uslužne, trgovačke radnje zjape prazne…
