USKRS 2005.
Piše: Maja PERŠEN
ŽIVA MUKA – RANI DATUM USKRSA I HLADNO VRIJEME SPRIJEČILI SU IMOĆANE
DA I OVE GODINE UŽIVO UPRIZORE SVOJU, VEĆ TRADICIONALNU, MUKU ISUSOVU
Je li obnavljanje žrtve križa ono što vjernički puk vraća rodnom kraju svake godine, je li procesija Velikog petka potvrda da će križ uvijek ići ispred nas? Pasionska je baština ovdje već nadišla vjersko, pučko i nadvisila se na razinu misterija čovjeka vjere.
Iz svake župne crkve u Imotskoj krajini polaze procesije. Za križevima zastrtim ljubičastim korizmenim platnom, pokajnički, bogoštovni, zavjetni puk sa svojim molitvama, potreboma i zahvalama u skrušenu hodu gazi kamenjarom i stranputicama ovdašnjih Kalvarija. To Božji narod bez stalnog prebivališta na zemlji, simbolički putuje prema svojoj nebeskoj domovini.
Za križem se kanta Gospin plač na tekstualne predloške iz 17. i 18. stoljeća (franjevaca Babića, Divkovića i Kneževića). Kantanje je molitva i jedino korizmeno pjevanje na arhaični način, nastalo na ruralnoj dinarskoj tradiciji s izrazitim dvoglasjem i osmeračkom silabnom strukturom. Kantači imaju status jednak bratimima u primorju. Za svakoga je čast i ponos biti križonošom ili kantačem Gospina plača. To je iscrpljujuća aktivnost jer je križni put dug i po nekoliko kilometara, u Runovićima oko osam, a ponegdje i duži. Pjesnička pažnja usredotočena je na bol majke koja prati sina na Križnom putu i u smrt. Štovanje Muke Isusove na Veliki petak, u Imotskoj se krajini drži najpobožnijim činom i najsvečanijim dijelom crkvene godine.
Skaline poput Kalvarije
Od početka 18. stoljeća kad je Imotska krajina pripala mletačkoj Dalmaciji i Makarskoj biskupiji, grad Imotski se ubrzano razvija poprimajući mediteranske kulturne i duhovne običaje. Potiču se pasionske procesije. Do danas su se održale dvije, i to procesija na Cvjetnu nedjelju i teoforična večernja procesija na Veliki petak. Procesija Velikog petka najznačajnije je vjerničko okupljanje u godini. U prozorima se pale svijeće na pozdrav sv. Sakramentu koji svećenik nosi pod svečanim baldahinom. Iseljeni Imoćani i studenti putuju kućama da bi prispjeli na procesiju. Njeguje se dalmatinsko dijatonsko višeglasje koje se oslanja na glagoljašku tradiciju. Sačuvani su starinski melodični napjevi “Puče moj” i “Ispovidite se”, čije završno pjevanje na glavnom oltaru crkve sv. Frane dostiže katarzičan zanos.
Pasionske pobožnosti se u Imotskoj krajini, dimenzijama i originalnošću, ističu unutar cjelokupnog hrvatskog korpusa. Ovdje donosimo njihov najznačajniji dio.
Na Cvjetnu nedjelju ujutro održava se svečana procesija. Isus, apostoli i sudionici procesije odjeveni su u kostime iz Kristova vremena s palminim granama u ruci. Tom se prigodom blagosivljaju maslinove grane kojima se kite kuće i grobovi. Ovdje je poseban običaj ukrašavanja maslinovih grana pticama i simbolima Isusove muke (čekić, ljestve, rane). Od smokove srčike oblikuju se malene ptice i figure. Čim više bijelih ptica tim je grana ljepša. Kad procesija stigne u crkvu pjeva se Muka Gospodinova.
Međutim, Imotski je, zaslugom fra Ante Babića, dobio “novu tradiciju”, Muku Isusa Krista uživo. Fra Ante Babić, bivši dekan, sretno je spojio tradiciju igranja Muke što je bogoslovi održavaju u Makarskoj bogosloviji i vlastito iskustvo iz misija u Njemačkoj, gdje se slično uprizorenje događa na gradskim ulicama. Došavši u Imotski, otkrio je da su skalini koji spajaju tri gradske razine poput Kalvarije, te da je ambijent stiješnjen između starih kamenih kuća idealna pozornica. Tekst je adaptiran prilikama, trebalo je sakupiti i motivirati ljude, organizirati naporne probe, pripremiti kostime, scenografiju. Njegov rad nastavio je njegov nasljednik na dužnosti, fra Ante Bilokapić.
Muke glumaca
Uvečer na Cvjetnu nedjelju na otvorenim prostorima u gradu odvija se veličanstveno uprizorenje Kristove Muke popraćeno raznim scenskim, tonskim i svjetlosnim efektima u kojem sudjeluje oko 400 kostimiranih amatera i mnoštvo puka. Muka je prikazana u šest slika, od posljednje večere, suđenja pred Poncijem Pilatom, Isusova padanja pod križem, do raspinjanja na brežuljku ispod starohrvatske tvrđave koja dominira gradom. Grad je zaodjenut u tamu jer je javna rasvjeta ugašena, svijetle tek baklje postavljene u ulicama gdje se kreće povorka. Ovaj jedinstveni spektakl predstavlja vezu između srednjovjekovnih mirakula i naše duhovne budućnosti.
Muka je do sada uprizorena šest puta. Na žalost, ove godine se neće održati zbog loših vremenskih prilika koje nisu dopustile probe i pripreme, te ranog Uskrsa. Dogodine će se tradicija nastaviti. Kao što je hvarski puk za ratnog zbjega u El Shattu nosio križeve po pustinji da se procesije ne prekinu (jer su na otoku bile zabranjene), tako će se imotski Jeruzalem dogoditi ponovno sljedeće godine.
Razgovarali smo sa sudionicima Muke, imotskim naturšćicima, koji su već šest puta sudjelovali u predstavi, da nam osvježe sjećanja i potvrde svoju spremnost za buduća sudjelovanja. Evo dijela tih razgovora:
Pilata je glumio Ivan Bekavac Pivo:
– Svake godine osjećaj je drugačiji jer se vanjske okolnosti mijenjaju a ni mi osobno nismo impostirani na jednak način. Pripreme iziskuju posebnu koncentraciju koju gradim višetjednim probama, jer me uloga vraća 2000 godina unatrag na početak vjere, dakle ishod ishoda. Dilema Pilatove odluke osuditi nevinoga ili izazvati pobunu svjetine, parabolično se odražava i na mene osobno. Svi mi proživljavamo svoje intimne muke i u vrijeme korizme tražimo ohrabrenje u Kristovu križu i njegovoj simbolici. Za nas koji obrazovanjem nismo stekli potrebne glumačke vještine, samo je snaga volje i motiviranost to što nam osigurava uvjerljivost pred našim mještanima. Zahvalan sam Bogu za nadahnuće da se tako zbilo.
Provjera Judine smrti
O svojim iskustvima govori i Miće Divić, Juda Iskariot u predstavi:
– Već od Nove godine sudionici počinju puštati bradu, provjeravaju se kostimi, dodaju pojedinosti, priprema se scenografija. Ovlada posebno raspoloženje, svi ozbiljno ponavljaju svoje uloge, nije mala odgovornost glumiti biblijske likove. Moja uloga izdajnika osobito je nezahvalna. Juda se, nakon što su Isusa raspeli, zbog grižnje savjesti objesi o drvo koje ovdje nazivamo “drvo muke Isusove” i ja uistinu visim o takvu drvetu u podnožju raspela. Gledatelji se toliko užive u bijes jeruzalemske svjetine zbog Judine izdaje, da provjeravaju jesam li mrtav, vrte me, udaraju, čak su žarom cigarete na golim tabanima htjeli izazvati da se odam ali nisam pokazao znakove života. Bio sam u posebnom stanju i milosti pa sam glumio kao profesionalac. Čudo se dogodilo 2001. godine kad je za trajanja predstave lijevala hladna kiša i svi smo bili mokri do kože. U trenutku kad smo završili i ušli u samostan naši su kostimi i kosa bili potpuno suhi. Tako je zapamćeno.
Ratko Borić tradicionalno je apostol Jakov:
– Žao mi je što se ove godine Muka ne održava međutim, vrijeme nam nije bilo sklono pa je bolje da se dogodine pripremimo kako treba. Uvijek ima prostora za nove scene, eto uvest ćemo i scenu s Barabanom pa nam treba više vremena za pripreme. Planiramo svake godine dodati neki dio teksta ili novu scenu i na taj način osvježiti i upotpuniti predstavu.
Poseban je osjećaj igrati apostola i biti sudionikom Posljednje večere i biblijskih događanja. Uzbuđenje i gotovo neka svetost ovladaju svima nama. Na kraju se osjećamo očišćenima i ponosimo se zbog milosti sudjelovanje u Muci.
Tjelesna i emotivna bol
Maratonac Jerko Brečić, koji u Muci glumi razbojnika raspetog uz Isusa, svjedoči o svom iskustvu:
– Moja uloga pretpostavlja dobru fizičku spremu jer su mi za teški jaram privezane ruke i tako hodam cijelim putem od mjesta Posljednje večere do mjesta raspinjanja. Usto, udaraju me rimski legionari ali i svijet, gledatelji koji se užive u predstavu. Moj se kostim doslovno sastoji od komadića platna opasanog oko kukova te je hladnoća proljetnih večeri nezgoda koju treba savladati. Trenutak kada se podiže križ, i ja na njemu, osobito je neugodan. Iz povijesti je poznato da je to najneprirodniji položaj za ljudsko tijelo u kojem bolno osjećate svaki mišić, organ ili kost. Nije slučajno da je takva kazna bila predviđena za najveće razbojnike. To poniženje duha i tijela, bez obzira što se radi o predstavi a ne o stvarnom životu, i najjače uzdrma u potpunosti. Kakav je to osjećaj, dok s visine križa slušate grmljavinu a munje sijevaju dok umire raspeti Krist, teško je opisat. Kada umirući Krist zavapi: “Eloi, eloi, lama sabaktani!” (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!) a na svijet u podnožju padne mrtvačka tišina, obuzme vas strah da je to kraj svijeta. Danima se ne mogu povratiti u normalno emotivno stanje, da ne govorimo o tjelesnoj boli. Ipak, emotivna iscrpljenost se duže nadoknađuje. Tijekom cijele predstaveusredotočenost na ulogu mora biti potpuna jer ste hodajući okruženi masom svijeta koja prati Isusa i povorku, te promatra svaku pojedinost i izraz lica. Gotovo da opipljiva biblijska svetost siđe na nas jer kako bismo to inače izdržali i odigrali?
Mi koji smo kao gledatelji-sudionici imali priliku i milost svjedočiti na ovaj način Isusovoj muci, znamo da je Korizma, vrijeme pokajanja i svođenja osobnih računa, za nama. Dopustite da se u iščekivanju Uskrsne nedjelje, radosno oprostimo od vas. Aleluja!
Pohvala britanskoga glumca Muku glume amateri bez ikakvog glumačkog obrazovanja, jedino je uloga Isusa povjerena profesionalnom glumcu, Tomislavu Martiću. Prenosimo dio pisma Simona Travesa, britanskog kazališnog glumca slučajno prispjelog na Cvjetnicu: |