Kava odavno nije samo jutarnji ritual, a najbolji dokaz za to je Bruna Adžija. Od prve espresso mašine, kupljene na početku fakulteta, do stvaranja sadržaja koji danas okuplja publiku na društvenim mrežama, kava je postala prostor u kojem se susreću njezini interesi za dizajn, estetiku i pričanje priča.
Bruna studira produkt dizajn u Njemačkoj, gdje živi još od tinejdžerskih dana, a upravo su promjena sredine, život između dva doma i stalno traženje novih perspektiva oblikovali njezin kreativni senzibilitet. U njezinim videima specialty kava možda jest u prvom planu, ali iza kadrova šalica, espresso mašina i studentske kuhinje krije se puno šira priča o dizajnu, kreativnosti, nostalgiji i svakodnevnim ritualima.
S Brunom Adžijom razgovarali smo o tome kako je započela njezina ljubav prema kavi, koliko društvene mreže mijenjaju odnos prema stvarima koje volimo, povezanosti produkt dizajna i stvaranja sadržaja, životu između Hrvatske i Njemačke te idejama koje bi jednog dana voljela pretvoriti u stvarnost.
Kako je krenula tvoja ljubav prema specialty kavi i kada si shvatila da je to više od običnog jutarnjeg rituala?
Pa, moja ljubav prema specialty kavi zapravo je počela s tim da sam na početku faksa kupila svoju prvu pravu espresso mašinu, jer si više nisam mogla priuštiti stalno izlaziti van na kavu, a kao prava „kavopija“ to mi je bilo primarno. Onda je tako, malo po malo, počeo i taj proces, prvo upoznavanja rada na mašini, stotine YouTube tutorijala, a vjerojatno i barem isto toliko loših kava, dok se napokon sve nije posložilo.
Zapravo, čitav taj proces, miris svježe kave, zvuk jeftinog električnog mlina, prebrza ili prespora ekstrakcija espressa, sve to skupa zapravo je u jednom trenutku postalo ono bez čega ne bih mogla zamisliti jutro. Bio je to gotovo kao commitment. I zapravo, taj ritual tek je onda postao nešto posebno kada je počeo biti esencijalan i uobičajen. Kako se kaže: „There is deep grace in the unglamorous and the routine.“
Sjećaš li se prve kave koju si napravila i pomislila: „Okej, ovo je stvarno dobro“?
Mislim da se ne sjećam konkretno te jedne kave. Puno bolje se sjećam baš loših kava, haha, one su mi ostale baš dobro u sjećanju jer me to jako frustriralo u početku. Mislila sam da će biti puno jednostavnije i bezbolnije doći do baš dobre šalice kave.
Ali vjerujem da sam nakon te prve baš dobre kave odmah napravila i drugu, da se uvjerim da sam napokon i to savladala.
Koliko se tvoj odnos prema kavi promijenio otkad si počela stvarati sadržaj o njoj?
Otkad sam počela stvarati sadržaj o tome, taj isti ritual odjednom ima i publiku i na to sam se u početku morala navići. Postala sam svjesnija onoga što radim, jer znam da netko gleda i da će možda biti i ljudi koji će kritizirati, iz kojeg god razloga.
Tu je i ta druga strana, ponekad uhvatim sebe kako razmišljam o kadru, kutu ili svjetlu umjesto da samo uživam u kavi. Ima trenutaka kad dokumentiranje pojede dio onog mira koji mi je taj ritual inače davao i tada svjesno napravim pauzu… skuham si kavu bez da odmah uključim kameru ili smišljam scenarije u glavi. Ali nije uvijek jednostavno, mogu reći da je neka vrsta pritiska ipak nastala.
Studiraš produkt dizajn, vidiš li poveznicu između dizajna i načina na koji pristupaš kavi i kreiranju sadržaja?
Definitivno vidim poveznicu, i to na više razina. Dizajn je konstantan proces isprobavanja, popravljanja i filigranih podešavanja dok stvar ne „sjedne“, a tako bi se moglo reći i za rad s kavom. Mijenjam omjere, mljevenje, temperaturu vode, sve dok ne pogodim tu savršenu šalicu.
S obzirom na to da dolazim i iz industrijskog dizajna, primjećujem i samu opremu drugačije – kako je aparat ili mlinac oblikovan, zašto neki dio ima baš takav oblik, kako funkcionira i je li zapravo oblik taj koji ga čini funkcionalnijim ili je samo stvar estetike. To me čini svjesnijom detalja koje bi neki ljudi možda jednostavno preskočili. Dizajn nas uopće uči razmišljati u sustavima, a ne o pojedinačnom predmetu izolirano, pa tako ni kod kave ne gledam samo aparat, nego sve što ga čini: šalicu, stol, svjetlo, cijeli ambijent u kojem se ta kava na kraju ispija…
A kad je riječ o sadržaju, tu opet dolazi taj vizualni dio mene. Razmišljam jako puno o kadru, boji, ritmu, kao da stvaram neko iskustvo za gledatelja, neki amaterski film. To mi je uvijek cilj, da svaki video, pa makar i kaotičan, ima karakter i da je smislen. Nekad, naravno, bude uspješnije, a nekad malo manje.
Što ti je važnije kod sadržaja koji objavljuješ: estetika, priča ili da ljudima preneseš neko novo znanje?
Iskreno, meni su uvijek važniji estetika i priča, to je ono što me tjera da uopće sjednem i snimam. Znanje mi dođe kao neka vrsta bonusa, nikad kao cilj. Ako uspijem dobro ispričati priču, negdje se u njoj sigurno provuče i poneka informacija za onoga tko je traži, ali nikad ne krećem s idejom „sad ću nekoga nešto naučiti“. A ako bih trebala prenositi znanje, mislim da bih ipak imala puno više za reći o produkt dizajnu nego o kavi. To je ono čemu sam posvetila godine i u čemu se stvarno osjećam kompetentno. Stoga, dok god stvaram sadržaj o kavi i oko kave, važnije mi je da netko ostane gledati jer ga je nešto vizualno dirnulo ili jer se prepoznao u priči, a ako usput i nešto novo sazna, to mi je samo lijep bonus.
Otišla si iz Hrvatske u Njemačku dosta mlada. Kako te to iskustvo oblikovalo privatno i kreativno?
Iskustvo je bilo mješovito. Prvih par godina gotovo su protekle u nekakvoj magli. Prva stvar je, naravno, bila naučiti jezik, upoznati sredinu, pronaći prijatelje, a to uistinu nije jednostavno kad dođeš sa 16 godina u potpuno novu državu i osjećaš se kao da si izgubljena negdje između dva svijeta.
A onda se, nekako, sve počelo slagati, ali tek kada sam ja sama otvorila svoja vrata, mogu tako reći. Bilo je potrebno stvarno se otvoriti, a to je za mene značilo skoro pa promijeniti se u potpunosti. Mislim da sam, dok sam živjela u Hrvatskoj, bila puno zatvorenija, dok sam ovdje bila primorana vječito izlaziti iz vlastite zone komfora, htjela to ili ne. I baš zbog toga je s vremenom sve postalo puno jasnije. Nove perspektive, novi počeci, novi ljudi, u jednom trenutku sam napravila neki switch u glavi i rekla sebi: ovo je šansa da stvarno stvoriš osobu kakva želiš biti.
Mislim da je taj cijeli put, od 2014. do danas, poprilično oblikovao moju kreativnost, motivaciju i inspiraciju – naučila sam se snalaziti u nepoznatom, a to mi je kasnije jako pomoglo i u dizajnu i u stvaranju sadržaja, gdje se stalno moraš prilagođavati i tražiti nove kutove. Ali isto tako je taj put ostavio i traga. Ne mogu reći da je sve bilo lako ili da ne postoji ta razdvojenost između dva doma, dvije verzije sebe.
Postoji li nešto iz Imotskog ili Hrvatske što ti posebno nedostaje dok živiš u Njemačkoj?
Pa, najviše obitelj, onaj dom u kojem sam odrastala s bakom i didom. Kad razmišljam o tome što mi nedostaje, prvo mi uvijek padne na pamet bakina i mamina spiza, ti mirisi koje čovjek jednostavno nikad ne zaboravi, koliko god godina prošlo. Neka vrsta nostalgije koja se stalno vrti u glavi, pogotovo kad mi ovdje u Njemačkoj zafali taj osjećaj doma.
A jedna stvar koja mi posebno nedostaje iz Hrvatske, a pogotovo iz Imotskog, jest mir. Ne samo tišina, nego neko cjelokupno stanje uma koje imamo u Dalmaciji, ta famozna fjaka, taj osjećaj da ništa ne mora biti žurno, da se stvari mogu i malo usporiti. Ovdje u Njemačkoj je sve puno brže i strukturiranije, pa mi ta dalmatinska lagodnost često nedostaje više nego što bih očekivala.
I, naravno, more! Jako sam vezana uz more. Kad sam tamo i gledam u onaj horizont, jednostavno zaboravim sve probleme. Tamo ne razmišljam ni o kavi, ni o kadrovima ni o dizajnu. Sve imam ispred sebe.
Društvene mreže često izgledaju vrlo „ispeglano“. Koliko se stvarna Bruna razlikuje od Brune koju vidimo na Instagramu i TikToku?
Pa, rekla bih da na društvenim mrežama čak i jako malo pokazujem tko sam zapravo. U principu, ono što ljudi vide je kako, eto, radim tu kavu jer sam upala u tu nišu, i najprepoznatljivija im je moja studentska kuhinja, koju dijelim sa svoja dva cimera. Tu i tamo bude vidljiv i pokoji drugi kutak stana, a možda ponekad podijelim i neke trenutke iz svakodnevice, pa možda tako više dođe do izražaja kakva sam zapravo. Ali mislim da ti kadrovi koje pratitelji, ili samo prolaznici, vide dosta osciliraju od mog stvarnog bića. Možda sam nasmijanija, kaotičnija, glasnija…
Sve se to na društvenim mrežama vidi jako površno. Ja, kao i većina ostalih, dijelim uglavnom trenutke u kojima izgleda da je sve u redu, da sam dobre volje, gdje sam zadovoljna sobom… Međutim, kao i svi, imam puno briga, često čak i „cosplayam“ da je sve u redu, a isto tako imam i jako puno drugih ideja koje bih željela ostvariti i tražim način kako, ima tu jako puno frustracije koja uopće nije vidljiva.
Zapravo bi me veselilo kad bih uspjela nekako pokazati i neke druge verzije sebe, a ne samo taj jedan segment života koji trenutno dominira mojim profilom.
Kada bi mogla dizajnirati svoj idealni proizvod vezan uz kavu, bez ikakvih ograničenja, što bi to bilo?
Jakoo dobro pitanje, moram priznati da sam morala najprije dobro iskategorizirati misli!
Ja bih možda dizajnirala svoju vlastitu espresso mašinu, nešto sasvim drugačije, neku ludu kombinaciju radikalnih brendova. Konkretno mi je u glavi ona stara talijanska scena iz 60-ih i 70-ih, grupe poput Archizoom Associati i Studio Alchimia. Oni su doslovno rekli „dosta nam je ozbiljnog, funkcionalnog dizajna“ i počeli raditi namještaj koji je izgledao skoro pa smiješno ili kičasto, s ludim bojama i uzorcima, samo da naprave kontrast tom „ozbiljnom“ pristupu koji je tada vladao.
Tako, između ostalog, zamišljam istu logiku na espresso mašini, predmetu koji je danas više-manje uvijek isti ili sličan: čelik, dugmići, ekrani, ozbiljno i hladno. Kad bi netko na to stavio neki lud, sudarajući print ili joj dao neki totalno neočekivan, mekan oblik umjesto one stroge kutije, to bi bio potpuni obrat. Baš ta kombinacija da nešto tehničko i ozbiljno odjednom izgleda zaigrano i buntovno.
Čak bih voljela vidjeti i suradnju s nekom autokućom. Nedavno sam naišla na jednu marku espresso mašina koja je surađivala s Audijem i baš me takvi neočekivani spojevi privlače. Mislim da je tržište coffee opreme već poprilično zasićeno za tako jednostavan ritual. Zapravo nam ne bi trebalo 15 različitih maksimalno tehničkih sprava samo da napravimo dupli espresso. Ono što, po meni, često nedostaje jest karakter.
To je jedna od stvari koje mi prve padaju na pamet, iako mi u glavi svijetli još jaaako puno drugih lampica. Samo bi mi za sve njih trebalo puno više redaka u ovom intervjuu, haha 🙂
Gdje se vidiš za pet godina, više u svijetu produkt dizajna, kave i contenta ili u nečemu što još uopće ne možemo pretpostaviti?
Najprije se nadam da ću ove godine uspješno diplomirati, to mi je trenutni cilj. Onda, naravno, bilo bi lijepo da put kojim sam započela nastavi u pozitivnom smjeru. Ali hoće li to biti jedno, drugo ili nešto sasvim treće, vidjet ćemo. Mislim da je još uvijek sve neizvjesno. Privlače me razne stvari, tako da mislim da će biti neka mješavina svega. Tko će znati, možda se opet i preselim u neku drugu sredinu…
Jedno je sigurno, želim se i dalje posvetiti dizajnu, na bilo koji način – neka vrsta art directiona isto dolazi u obzir, pa čak i to da imam svoj kreativni prostor kombiniran sa socijalnim aspektima, to mi je u planu. Uz sve to vjerujem da content ide ruku pod ruku s time. Nadam se da ću nastaviti kako sam počela, u svakom slučaju, a sada ćemo vidjeti dokle će to ići. Prije svega toga, najbitnije mi je ostati zdrava, a onda će se uz rad sve ostalo samo pokazati.
Izvor: buro247.hr
