Imotski Ikar

Oko njega desetak ljudi, trećina od uobičajene svakodnevne postave. To su pomagači, gledatelji, aeroskeptici i zafrkanti, sve junak do junaka. Trebalo je dosta diplomatskog umijeća i nagovaranja da Zlatan pristane na razgovor. Novinari ga salijeću sa svih strane, sve ih je odbio. Do sada. Evo priče.
-E, ovo se zove tekstilna avijacija (avion ima žutu platnenu oplatu), kupio sam ga u Vojvodini i dotra složenog ko odrnu. Stariji je od mene, ima priko pedest.  Sklepali su ga kooperanti, Ikarus iz Zemuna,  Soko Mostar i Metal  iz Šibenika. Propeler i uzdužnice su od vakufske omorike.  U Sloveniji ima još jedan ovakav, ali ne znam  je li u letnom stanju. U Kuriru su partizani prevozili ranjenike, ima tri ležaja i dva stojeća mista za doktora i sestru.  Vojska ga je koristila dugo iza rata, dobar je to avion. Košta me je upravo koliko me je oderala i naša carina za razne papire. Još moram smoći novca za registraciju, pa polijećemo.
Vrtim glavom u nevjerici
-Ima, ima mista. Partizani mora da su bili mršavi i malešni jer nisu imali ništa za isti, pa su mogli stat u avion, zaključuje  Zlatan i nastavlja pritezati, podmazivati i kuckati po motoru, Smijulji se. Ajmo mu virovat !

U ZRAKU SI BLIŽE BOGU

Zlatan je lunjao po svijetu, u Kanadi završio srednju pilotsku školu Royal Canadian Air Cadets, u Zagrebu na Plesu Višu zrakoplovnu. Letio je za zagrebačku cargo kompaniju, kad se ugasila otišao letjeti za  poljoprivrednu avijaciju iz   Prištine, a s njima u sjevernu Afriku. Bio u Texasu i pilotirao avionima za gašenje požara, konkurirao je za pilota hrvatskog nacionalnog prijevoznika, ali i za saborsku letjelicu. Nije prošao zbog “tanke” veze, i vratio se kući u Rebića stranu. Sada radi na ostvarenju svog sna da ima vlastiti avion. Za malo dana “mali žuti” će biti u letnom stanju, a i uzletište je pri kraju. Samo se čekaju dozvole Aero-kluba Krila Krajine koji djeluje već 25 godina, odrađuje svoj dio posla  oko dozvola za uzletište, a njegovi članovi asistiraju Zlatanu, pa će se dva davnašnja sna Imoćana, uz malo sreće, spojiti i postati stvarnost.
Sad znate zašto Imoćani lete u nebo. Zbog snova!
-Kad se prvi put otisneš u visinu i gledaš svit s pilotskog sjedišta, to ti je ko da letiš u nebo i sve si bliže Bogu, oslobađaš se tereta materijalnog svita i više nemoš pristat. Letenje je zaraza, teška zaraza, ali i radost i ushićenje!
Zlatan priprema letačku opremu, stavlja slušalice i padobransko remenje. Pokazuje luping-sistem ulaženja u kabinu i simulira upravljanje. Brrrr…brrrrrr
-Imoćani su letili u gotovo svim avijacijama svita, a nikad nisu imali nijjedan avion ni pistu. Vrime je da se i naši snovi ostvare. Čuda se događaju onima koji u nji viruju. Ja sam jedan od tih, od te nove vrste ljudi. Od kad je izumljen kotač pa do kompjutera ili aviona, ništa drugo pametno nije izumljeno. Doša je čas da trule grane civiliziranog društva otpadnu, da nova vrsta preuzme sudbinu svita u svoje ruke i napravi ga boljim.
Zafrkanti i aeroskeptici su se okupili na ledini zbog uveseljavanja a i da si prikrate vrijeme. Kad je kostur aviona, u dvorištu pok. Šime Jukića, aviomehaničara i jedriličara tek bio sklopljen, jedva se moglo nazrijeti da će se od te mreže cijevi sastaviti avion, a da o polijetanju te i takve konstrukcije ne govorimo. Ovdašnji se ljudi svemu podruguju a osobito novim idejama. Za Zlatana misle da je tvrdoglav, on sam za sebe kaže da je uporan što je bitno različito.  Zlatan je morao otrpjeti podbadanja i podsmjehivanja, ali kako je odmicalo sklapanje i montiranje dijelova a avion sve više poprimao konačni oblik, tako je zajedljivih primjedbi bivalo sve manje. Budući da je vesele i optimistične ćudi, nije se dao omesti u zacrtanim planovima nego je to sportski podnosio, a mislio je i radio svoje.

BUMERANG RAKETE

Ipak, nejuporniji među aeroskepticima je njegov prezimenjak Ljubo Rebić, koji se do aviona dovezao svojom abarthiranom Laciom-Autobianchi iz 1977., žutom dakako – puna priča oldtimera, kako strojeva tako i ljudi. Pala je oklada.
-Ako ovaj avion ikad poleti, ja ću progucat živu žabu Zapuvaču, – pjeni se Ljubo i naređuje da zapuvaču moram napisati velikim slovom. Eto mu! – Samo majmuni mogu letit u vakin avijonima. Pridodajem još i 100 eura pa ćemo se utrkivat po uzletištu, ja s Abarthom a Zlatan s Kurirom. Tko izgubi trku, plaća.
Rukavica izazova je bačena i prihvaćena. Svjedoci su nazočili okladi. Taj događaj će zacijelo ući među lokalne legende, ne bih ga nipošto željela propustiti.
Gledalište se navijački polariziralo, ali istodobno bezrezervno složilo da svatko doda još malo novca kako bi se prinijela “krvna žrtva” koju će zavrtjeti na ražnju da sve bude sa srećom i načinom. Rasplet priče odvijat će se toga D-dana na budućem uzletištu lokacija koja se drži u strogoj tajnosti. Pozvat će i mene, a poštena pilotska riječ nije mačji kašalj.
Saznala sam za Zlatanova ratna iskustva u gradnji raketa i ostalih letećih naprava koje su se za Domovinskog rata proizvodile pod okriljem aerokluba Krila Krajine (upotrebljavala ih je naša vojska u nedostatku pravih projektila). Kružile su i neke anegdote o imotskim vrsnim izumiteljima, pa sam jedva dočekala da mi Zlatan reče više o tome.
-Rakete smo radili od priručnog materijala kao što su bešavne cijevi, bojleri, bačve. Vino bi se popilo, a bačva otišla za raketu. Naše su rakete bile napravljene na bazi aboriđinskog bumeranga, ne znan ko ih se više bojao, mi ili četnici. Kad bi viknuo -Pali, biž te!, ja san već pobiga 15 metara od rakete, a i naši su se u trenu posakrivali. Rakete bi se vratile nazad, a naši mislili da ih tuku s neprijateljskih položaja. Te naše bumerang-rakete bile su velika zajebancija za inžinjere koji ih nikad nisu uspili razoputiti.
Kopkao me Zlatanov povratak iz Kanade, njegova putovanja s kraja na kraj svita i konačno, povratak u rodnu Rebića stranu.
-S roditeljima sam se odselio u Kanadu, upisao pilotsku školu i bio najbolji u klasi. Školovanje za pilota se plaćalo, roditelji nisu imali toliko novca pa sam se nakon srednje vratio u Zagreb i završio Višu zrakoplovnu na Plesu za koju se nije plaćala školarina. Tu je svaki čoban mogao završiti za pilota, a danas je to poziv za gospodu iako su čobani često bolji piloti od gospode. U svojoj san mladosti bio lud za kaubojima, ni dandanas se ne mogu otrgnuti od kaubojskih simbola. Kad san se vratijo kući razabrao san da je područje oko Imotskog i pogranična Hercegovina preslikana mapa Teksasa i Meksika – Hercegovina je Teksas, Posušje El Paso, Ričina je Rio Grande, Vir Tumbston, a mi s ove strane granice smo Meksiko. Raspored mista je isti ko u Americi, samo je sve umanjeno. Ovde su sabrani svi moji krajobrazi osim Afrike, a i bolje da je nema kako je vruća.

MALI PRINC

Cijelo vrijeme dok govori Zlatan nešto prtlja oko zatvarača aluminijske kutije koja  na poklopcu ima  čudnovat “periskop” od vodovodne cijevi . Što li je unutra?
-Ovo je Pandorina kutija, – objašnjava Zlatan. – U njoj su sile koje će riješiti problem civilizacije koja je pala u delirij, osloboditi prostor za novu vrstu ljudi, ovu od koje smo svi mi ovde. Svit će bit bolji. Mi koji ga gledamo s plavih visina znamo točno kako triba izgledati. Da biste bolje razumili o čemu govorim, uskoro ću izdati roman naslova Urota, nije završen ali je pri kraju. Ne znan vridi li, napisan je u žanru bliskom znanstvenoj fantastici, a svi meni poznati karakteri zbijeni su u tri delirična lika.
Da li se to mili lik malog princa iz kultnog romana Antoine de Saint-Exuperyja inkarnirao u ovom  (tada) pedesetogodišnjaku, s pobrkanim ulogama pisca i njegova lika? Sasvim jasno vidim paralelu s francuskim piscem i avijatičarom koji svoje čovjekoljublje potvrđuje akcijom, rizikom i žrtvom. Nebesko plavetnilo ima čudesan utjecaj na ljude, svoje srebrne letače,  što je meni posve nepoznat osjećaj jer sam samo ponekad nebeski putnik, i to me se posebno ne doima. Zlatan mi stoji sučelice, a ja primijećujem  tračak sjete u njegovim očima koje zaklanja široki obod Stetsona.  Imotski letač, homo volans!
Osposobljavanje žute letjelice bilo je prožeto humorom  i prijateljskim zadirkivanjem. Taj pozitivni naboj doprinjeo je ostvarivanju Zlatanovog sna, a priča je dobila sretan završetak. Avion proletio, često smo ga viđali nad El Pasom ili kako prelijeće Rio Grande. Motor mu se znao gasiti nad jamom Crvenog jezera,  a ljudi sa strahom pogledavali nebo i komentirali  -Eto ti ga đavle!
Umeđuvremenu je i roman ugledao svjetlo dana, naslov promijenjen, čudan, “Don Kojote od Virovititze”. A u romanu kao i u ovoj priči – svega blaga na svakoj pojedinoj stranici.  Ako vam dođe u ruke znajte da je Zlatanov, zaboravio se potpisati kao autor. Ništa čudno za njega, no nije zaboravio svoj moto  – “urta u sridu oli u ništa, a od ništa i nema ništa, i od ništa neće biti ništa”. Eto vam!