UTORAK,12.svibnja 2020.
Piše: Maja Delić Peršen
Imotski je okamenjeni san, izmaštani je grad što je zasjeo među bijele kamene
pletere. Krug je to vilinskoga kola na živcu kamenu okružen kolajnom modrih jezera i
oazama mekoga zelenila. Mjesto je mitsko, arhajsko, gdje svaka duša nalazi svoj
smisao i objašnjenje…
Zidom je vezen, špicom klesan i oblikovan prema nebeskom
kanonu. Njegova veličajnost grada, Varuš, sazdan je da traje kao mjera svemu oko
sebe. Granicu mu nije moguće odrediti osim metrom duše, jer ondje gdje se
ugnijezdio nebo je visoko, a bezdan duboko. Plavetnilo mu uzlazi u visine prema
žarkom Suncu, a onda se, tutnjeći, sunovraćuje u ponore, jame i pećine, teče
vodama i klokoće podzemljem, pa žubori nadzemljem, vijuga među jablanima, počiva
na ilirskim gomilama…a potom doseže beskraj nošen vjetrom, vodom i našom
ljubavlju. Tko smije pred takvim čudom zatvoriti oči?!
Grad-svjetlost plamti na bijelome kamenu poput Božjega grma, i ne da se
obuzdati suhozidom ni zemaljskim dimenzijama, već titra u vrelini ljetnog dana i hlapi
u vis nad Modrim jezerom, oglašava se kliktanjem sokolova, uzdiže se među
pahuljaste oblake i dalje, a onda se obrušava i ponire u vodene bezdane, jauče u
Jauku, prijeti na Utopišću, izopačuje se u Opačcu, grgolja u Dubokoj dragi, prelijeva
se iz Dva oka u kojima se vile lakonoge ogledavaju, kolo uokolo igraju, pa snenom
Vrljikom odmiče niz polje. Objavljuje se svijetu svečanom slikom na rubu Modroga
jezera, blizu Crvenoga, zaodijeva se legendama, prepoznaje se po uzdasima
divljenja i nevjerici namjernika – sveobuhvatan je i skrojen vještinom trudnih ruku
ponad modrih vrutaka, u pravoj mjeri. Kulom su ga utvrdili iznad vodene jame. Svi su
ga otimali i svi branili.
A tek jezera u Lokvičićima! Kanjoj Suvaje, Badnjevice!
Svijet se ovdje čini kao privid, tlapnja. Žeđ kamena i obilje vode utamničene u
kamenu, sve je u kontrapunktu istovjetnom onome u ljudskom življenju –
fantazmagorična čarolija do koje se samo vjetrom može doći jer su putovi zadračeni.
U našem pričanju sadržan je intimni doživljaj koji nije moguće sasvim iskazati
jer stvarnost nadilazi rječnik. Uzaludno je tragati za pravim izričajem, riječi su
nesavršeno sredstvo. Opisati Imotski nemoguće je poslanstvo!
A okom camere obscure?! Na taj smo se medij odlučili stoga jer je ljepota i u
oku (ili okularu) koje gleda, i možda je najstvarnija od svih stvarnih preslika. Na našim
je fotografijama zabilježeno ono što je sačuvano za današnje vrijeme; one su vjerni
odraz prirode kakvu smo zatekli pred objektivom kamere bez ikakve naknadne
tehničke intervencije. I dopustite, držimo važnim što smo ispričali stvarnu priču, pa
ako je priroda u svojoj raznolikosti i raskoši nesavršena, mi unaprijed pristajemo biti
takvima s razlogom, ponosni što smo njezin mali dio.
Uljuljani smo po zasluzi rođenja u čarobnu zbilju kao na meko uzglavlje,
uvjereni da je upravo to ona bajka u koju su utkani mnogi, a ne samo naši snovi što
traže potvrdu. (Geolozi nas upozoravaju na oprez jer živimo na krhkom stupovlju
iznad vodenih jama koje samo što se nisu urušile. Jao nama, dakle blago nama!) I
usput, sasvim neobvezno, potaknuti sportskim izazovom, želimo zanijekati upravo
onaj zakon fizike po kojemu teški kamen ne može plivati na zrcalnoj vodi. Naprotiv,
upravo je Imotski taj kamen na kamenu što lebdi meko i nježno iznad voda; što više,
temelji su mu iz nje izronili, bokovi su mu oplakivani, opkopi napunjeni, čatrnje
okrunjene, kamenice se prelile, a zvuci vodeni, tečeni, klokotani; okolo se izvili
jablani, vrbe se nagnule niz podzemne i nadzemne rijeke, bistre, srebrne i
životonosne, mostovima prekoračene.
A nebo se modri jer se vode u njemu ogledavaju!
Kad u misli dozovete riječ „Imotski“, pojave se slike maloga grada usred
suroga bezvodnog krša, u zemlji Nedođiji. Malobrojnima je znano da je Imotska
krajina blagoslovljena obiljem čiste pitke vode i da njezina ljepota kulminira u tom
neočekivanom kontrastu vode i kamenjara, od čega zastaje dah. Priroda je ovdje
obilato podijelila svoje darove kao očiti dokaz Božjeg nauma da čudesa beskrajnog
svijeta imaju biti. Ljepota je tako postala našom sudbinom kakvu povijest osigurava
svojim osobitim bićima, i mi se takvima osjećamo: svečanima i odgovornima. Naš
skroviti kutak zemlje nije tek jedan reducirani svijet nego mjesto susreta nas smrtnih
bića s tajnama beskraja – kamena Noina arka na posebnom kursu plovidbe.
Tu smo odrastali slušajući prve bajkovite priče u kojima su se isprepletali
nebeski i zemaljski događaji, vile i vukodlaci, živi i mrtvi. Otkrivali smo zagonetnost i
prividnost svega što nadilazi granice svakodnevnog iskustva. I sve svega. Tako smo i
sami postali tajnim blagom koje još iščekuje svoj dobar čas.
S radošću ćemo podijelit s vama priču o vodi iz gromača i saznat ćete čime
mjerimo sveti opseg doma. Mi i naše zlatokose vodene vile u zajedničkoj smo misiji
uspostavljanja nježnih spona s ostatkom velikog svijeta koji nas tek treba prepoznati.
Ovdje je sve moguće, i to svjedočimo na ovim stranicama.
U međuvremenu, prema rasporedu utvrđenom od starine, održavamo metriku
duha, i…
…svaki se dan nadnosimo nad Modro jezero koje se mreška u svojoj jami-
kolijevci, mijenja boju, izvire, uvire i prenosi nam poruke vilinskih bića. S njegova
oboda gledamo niz Imotsko polje i vijugavu srebrnu Vrljiku među vrbama, dosežemo
pogledom starca Biokovo i snijeg što kopni na svetim vrhovima, slutimo kaladu iznad
Vrulje, osluškujemo zvono s preslice sv. Luke da odredimo je li jugo u zraku…
S vama smo, skriveni iza naših riječi i fotografija, u misiji čistog srca. I potpuno
uvjereni da je stvarnost najljepša bajka koju vam trebamo ispričati da biste proniknuli
u osebujni svijet, svijet čaroban, ali nikome potreban doli našemu vlastitom nadanju.
A, kada vas svladaju životne nedaće, zle misli i neprijateljsko vrijeme, sjetite
se da u našem kutku svijeta što se skrio iza planine, baš ovdje među malim jezerskim
vilama, za svakoga ima po jedna ozdravljujuća slika. Čekamo vas!
Za kraj se utječemo pjesniku koji je o Imotskome kazao:
Nikad se neće zaustaviti njegovo modrilo!“ (V. Gotovac)
