SRIJEDA, 17. lipnja 2020.
Tekst i foto: Luka Kolovrat
Kanjon Badnjevice spaja Ričice i Proložac i jedna je u nizu prirodnih zanimljivosti Imotske krajine o kojima se malo zna. Prema nalazima, nekad su se davno u prapovijesno vrijeme u kanjonu nalazile mnoge prirodne brane koje su stalno zadržavale vodu u predjelu Ričica i tako stvarale manje jezero.
Postupno je snaga vode koja se slijevala kroz kanjon Badnjevice srušila prirodne brane i voda Ričičkog jezera otjecala je u Imotsko polje. To se događalo otprilike prije dolaska Rimljana na ovo područje.
Za Austro-Ugarske Monarhije tj. do 1918. godine, uređen je donji dio kanjona i izgrađeno pet kamenih pregrada, za što je utrošeno tadašnjih 328 zlatnih kruna. Nakon tih zahvata, smanjile su se bujice koje su nadirale iz kanjona i nanosile znatne štete poljoprivredi, poplavljujući zapadni dio Imotskog polja.
Izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni su nagli prodori vode. Brana je sagrađena u sklopu sustava za natapanje Imotskog polja, ali za njegovo potpuno uređenje potrebno je obaviti brojne opsežne radove.
Donji dio kanjona omiljeno je kupalište Proložana, a kada se od Prološca krene uzvodno prema Ričicama, kanjon i rijeka Suvaja koja njime protječe vrlo brzo pokažu sve svoje draži. Stalno se izmjenjuju niska voda koja se može pregaziti i vodeni džepovi duboki i po nekoliko metara, koje treba preplivati ili se moraju zaobići po kamenjaru i šikari.
Rječica Suvaja bogata je ribom, rakovima i žabama, a u vodi se često vide neotrovne zmije bjelouške. Kamenjar obrastao mediteranskom vegetacijom stanište je poskoka, najotrovnije europske zmije.
Na nekoliko su mjesta gusto šiblje i oborena stabla premostili vodu. Što više odmičemo uzvodno i približavamo se Ričicama, stijene kanjona postaju sve strmije i nepristupačnije. Na klisurama se vide ostaci nekadašnjih četiriju utvrda kojima su se koristili Rimljani, a kasnije i Turci. Blizu kraja kanjona, u predjelu zvanom Skakala, obilazak nije moguć. Strme i glatke litice na nekim mjestima sužavaju kanjon na nekoliko desetaka centimetara, a za vrijeme višeg vodostaja potrebno je preroniti ispod uglavljenog kamena. Roneći ispod tog kamena mnogi mladići prolaze svojevrsnu inicijaciju time dokazujući zrelost i muževnost.
Uzvodno se dolazi do kraja kanjona koji je ujedno i najatraktivniji. Ulazite u tamu i labirint pećina, vode i smeđkastih stijena, koje u određeno doba dana, u igri Sunčevih zraka, tvore jedinstveni prizor. Izlaz iz tog labirinta i samog kanjona moguć je samo penjanjem uz dvadesetak metara visok zid, za što je potrebna alpinistička oprema. U kanjonu obitavaju jata divljih golubova koji, preplašeni ljudskom prisutnošću, uzlijeću iz svojih pećina, a lepet njihovih krila, nošen jekom, dugo odzvanja među liticama. Doživljaj je jedinstven i vrlo dojmljiv.