Ako ste u protekla tri dana bili u Imotskom, a velike su šanse da jeste, ravnodušni se sigurno niste vratili kući. Ako ste jedan od pedeset tisuća ljudi koji su pohodili jedan od dva (ili oba) velika koncerta u Gradu na gori kakvi se još od devedesetih godina nisu Imotskom dogodili, prisustovali ste događaju koji je najjednostavnijim rječnikom rečeno, školski primjer spektakla.
Koncert „Imotski ne zaboravi“ na kojem su nastupili Dražen Zečić, Mate Bulić i Marko Perković Thompson, mjesecima je punio medijske stupce i bio glavna tema gradskih ćakula. Karte su izgorjele poput baklji koje su kasnije i zapalile atmosferu na stadionu, a sjajna organizacija podignula je ljestvicu visoko – s još jačim uzbuđenjem čekao se i samostalni Thompsonov koncert dva dana poslije, prvi nakon duge pauze. I to baš u Imotskom – di će suza nego na oko. Gorilo.
Ne znam što ste mislili o Imotskom i je li vam ovo prvi susret s najdivnijim biserom Dalmatinske zagore i ne znam što ste očekivali ako ste možda prvi put došli u specifičan kraj u kojem stvarno i svakodnevno vlada ona da „tuđi čovik nikad neće znati“. I neće. I ne mora razumjeti onaj imotski smisao za humor cijepljen od svake političke korektnosti, prvoloptašku grubost ispod koje su najmekša srca i gard ratnika koji ni mrava ne bi zgazio samo zato što je tuđi i drugačiji.
Ali svaki tuđi čovik koji bane u Imotski, poslom, ljubavi, slučajnošću ili tvrdom namjerom, otići će iz Imotskog okrijepljen – i ićem i pićem i nezaboravnim gostoprimstvom i dok se bude spuštao niz neku od strmih imotskih cesta koje ga vode van ovog dalmatinskog grada, obećat će sam sebi da se mora vratiti. I zato…
Koncerti koji su se održali na Gospinom docu bili su besprijekorni. U svakom smislu.
Vrlo zahtjevna sama gradska infrastruktura, male uske, dalmatinske ulice, manjak parkirnih mjesta i za stanovnike, a kamoli za desetke tisuća gostiju, slutili su na probleme i kaos. Stadion koji je zbog svoje specifične pozicije i prilaza na prvu djelovao kao ne baš dobra ideja koja će pasti na prvom testu i općenito, neiskustvo u organizaciji ovakvog događaja, izazivali su skepsu kod Imoćana.
Ali svi su bili gore, podno kule od kamena, uz rub najmodrijeg jezera i ispostavilo se na kraju, dio fantastične organizacije i produkcije. Pozornica na kojoj bi (uz samo kap pretjerivanja) mogli nastupiti i The Rolling Stonesi, vrhunsko ozvučenje, rasvjeta, montažni prilazi za lakši ulazak na stadion… Prometna regulacija, sve je teklo glatko. Mislilo se na svaki detalj. Policija, vatrogasci, hitne službe, svi u stanju pripravnosti – na toliki broj ljudi, manji incidenti koji su zabilježeni većinom su se odnosili na upotrebu pirotehničkih sredstava i na kako službeno priopćenje kaže „dvije osobe koje su pod sumnjom da su počinile kazneno djelo Javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Da vam prevedem – jedno je puštalo na razglas pisme zakonski spornog sadržaja, a drugo stavilo Tinu kapu na glavu. Ne znam je li se pismama netko našao uvrijeđen, nitko nije ništa spominjao, ali dojma sam da spomeniku Tina Ujevića, kapa nije baš nešto smetala. Ipak, kako spomenici ne govore, uoči drugog Thompsonovog koncerta kip velikog hrvatskog pjesnika, čuvala su četiri policajca i na taj način ga zaštitila od dodatnog stresa koji mu je crna kapa na glavi prouzročila dan ranije.
Smiju se tome Imoćani, čak im malo i drago, imaju se s čim rugati, a i volimo biti u centru pozornosti. Ali nije fer da se konstruira, nije fer da se montira, nije fer da se komentira – „ako ne znaš šta je bilo“. I baš zbog toga nije Thompson slučajno izabrao Imotski za svoj povratnički koncert i nije baš slučajno u Gospinom docu pozdravio stare prijatelje za koje zna „di su bili 91“. I na kraju, jedan od prvih koncerata u karijeri je održao baš u Imotskom, gradskoj kino dvorani na poziv 3. imotske bojne.
A ti, prijatelju, ako si bio u Imotskom ova protekla tri dana, mogao si vidjeti samo najbolji primjer onog starog normalnog. I možeš u Imotskom biti šta god oćeš, brige nas. Nama je do pisme, nama je do galame, nama je do maniti i spektakla. Do emocije i do otvorenog srca. Ali budi fer.
Jer, mi znamo šta je i kako je bilo – tamo, tamo gdje se putuje, tuguje i slavi.
Tekst: Josipa Rimac Vlajčić
Foto: Dario Skako/S-Digital
