GLAZBENE PARODIJE – VEČER HUMORA I ZABAVE
VIDI GA KAKO SE UMAČKARA…”
Iako poklade odavna imaju uporište u vjerskim pučkim običajima, raslojavanjem građanskog društva “mačkaravanje” je uzdignuto na razinu osmišljenog odgovora na sve društvene pojave. Sredina, u kojoj svatko svakoga vidi i zna, te svatko svakome može poviriti u pjat, daje neiscrpan izvor pokladnog izrugivanja. Tako poklade i maškare dođu kao neka prirodna pogodnost, odgovor na brojne zgode svakodnevnog života, a najviše kao želja da se u malomišćanskim zimskim danima poludi, poditinji
Čim prođu blagdani Božića i Nove godine, a Sveta tri kralja tamjanom okade kuće i ulice Imotskoga, među ljude uđe neki nemir i dobro je zapitati se o čemu se zapravo radi. Do jučer su svi bili kako tako prisebni, štoviše toliko sabrani da su se mogli ljudski pogledati, zaviriti u se i pomisliti koliko su bili ljudi i kakvi bi možda trebali biti. A sada, niki vrag kao da uđe u čovika i on pošto-poto hoće biti netko drugi, niki novi čovik ili beštija, pa mu tako najbolje prispiju poklade.
Kontinuitet tradicije
I život naših malih gradića došao je u popriličnu krizu, pa ga se kopanjem po starim škrinjama i fotografijama nastoji oživjeti, a ustrojavanjem mažoretkinja dati mu neki europski štih, dobro je prisjetiti se nekih aspekata tog života na primjeru pokladnih svečanosti koje su vrlo popularne i značajne za mnoge sredine.
No, one se nisu u svima odvijale kontinuirano, osobito poslije Drugoga svjetskog rata kada su i u Splitu, gradu spliskih ludih maškara Ive Tijardovića, gotovo zamrle, da bi posljednjih godina naglo oživjele.
Pokladne svečanosti Imotskoga, međutim, vrijedne su posebne pažnje, kako s aspekta kontinuiteta tako osobito i s aspekta građanske i obiteljske tradicije, a iznad svega s obzirom na pravo majstorstvo prerušavanja kojem je autor ovog teksta dugogodišnjim svjedokom i poklonikom.
PODLOGA RAZVOJU KUTURNOG ŽIVOTA
Nije fraza da je Imotski kao grad, uz onaj ladanjski i gurmanski, oduvijek zračio izrazito šeretskim duhom. I u trenucima kad baš i nije red smijati se, varošani su se znali nasmijati jedni drugima sjećajući se komičnih zgoda iz života živih i mrtvih i sve začiniti osobitim malomišćanskim humorom i dosjetkama kakve još nalazimo rijetko gdje u Dalmaciji. Tamo i glagol umačkarati se dobiva metaforično značenje. Vidi ga šta se umačkara, reći će se za onoga tko se odjednom počne praviti važan, ali i za onoga tko malo više popije i odmakne od normalnog.
I sam uvid u građanski ustroj života u Imotskom u prvoj polovici 19. stoljeća daje zanimljivu sliku. Tada se u mjestu formira činovnički stalež, dakle građanska inteligencija u kojoj su uz one domaće, nerijetko participirali pojedinci i obitelji iz Italije (Mazzi, Colombani, Ferrari, Franceschi, Marochini, Monti i dr.) te nakon Oktobarske revolucije i iz područja Rusije – Giperboreski (ing.šumarstva), Janeškovski (upravitelj režije duhana), Protopopov (viši monopolski činovnik), Kaznakov-prof.francuskog jezika na građanskoj školi, Aleksandrov (fotograf), Popov (predsjednik suda)… zatim sloj posjednika, obrtnika i trgovaca. Zatim se svakako otvaraju još veće mogućnosti za obrazovanje pojedinaca i na europskim učilištima.
Ovakva struktura gradskog stanovništva podloga je razvoju kulturnog života Imotskoga, koji će svoj procvat doživjeti početkom dvadesetog stoljeća osobito u razdoblju između dva svjetska rata. To je razdoblje začinjanja sportskih, glazbenih, školskih i ostalih društava, razdoblje izrazito ladanjskog duha te, konačno, pokladnog, koji je tema ovog osvrta.
Odgovor na društvene pojave
Pa iako su poklade odavna imale svoje uporište u vjerskoj pučkoj običajnosti, razvojem građanskog društva, bolje rečeno njegovim raslojavanjem, mačkaravanje biva uzdignuto na nivo osmišljenog odgovora na sve društvene pojave. Osim toga, sredina u kojoj svatko svakoga vidi i zna, svatko se svakome može uvući pod kožu i poviriti u pjat, daje neiscrpan izvor pokladnog izrugivanja. Tako poklade i maškare dođu na neki način kao prirodna pogodnost, kao odgovor na brojne zgode svakodnevnog života, a najviše kao želja da se u zimskim malomišćanskim danima poludi, poditinji i ako je to moguće, a to jest kad su poklade, očeše o nekoga ili o nešto. I tu sve počinje.
I ona užurbanost, i onaj nemir prerušavanja kad se smišljaju kombinacije kostima i maski s trenutkom nadahnuća i neke neobjašnjive unutarnje potrebe za objavom. Objavom nečeg podsvjesno nakupljenog što neodoljivo i djetinjasto prokulja na površinu, kako kod onih najmlađih, tako i kod onih malo starijih.
Evo kako to iskazuje jedna od slavnih autorica imotskih moreta i mačkaravanja: U vrime mačkara, a to ti je kroz cile poklade, u mojoj kući niti se ide, niti se pije, niti se kuva, niti se liga u napravljenu postelju. Sav se šufit priseli u kužinu, u sobe, u tinel, možeš slobodno priskakati po kući. Otvaraju se bauli i počinje vađenje stvari za mačkaravanje. Inače, taj ti je moj šufit priča za se. Kad bi kogod u nj povirio, odma bi afana, jer ja u životu nikad ništa nisam bacila, sve sam spremala gori, jer sve može tribat za mačkare. Ovo za rukav, ono za kapu, ovo za nogavicu, i tako ti je u njemu jedna gomila svega i svačega.
CIJELE OBITELJI U MAČKARAMA
Najzanimljiviji su bili krabuljni plesovi, za koje je danima živjelo cijelo mjesto. Obitelji, grupe i pojedinci zdušno su se pripremali za tu važnu obiteljsku tradiciju, a priprava maski za plesove bila je obavijena velom osobite konspiracije. Kostimi za maškaravanje šivali su se, kao i danas, danima i mjesecima unaprijed, a veliku odgovornost i važnost imale su krabuljne šalturice – u sve su nerijetko uključeni i svi članovi obitelji
U Imotskom su pokladne dane pratili razni događaji, ali su osobito između dva svjetska rata bili popularni plesovi – sokolski, lovački, akademski, vatrogasni, šoferski, krabuljni, organizirani na vrlo visokom građanskom nivou, s pozivnicama i uputama kako će sudionici biti obučeni. Običaj je bio da npr. muškarci imaju uz svečana odijela i bijele rukavice, a nekima od njih to i nije bilo lako pa bi ih skinuli, a na leđima imotskih gospođica često bi ostao trag dlana oznojenog u plesnom zanosu.
Kažu da su gospođice unaprijed znale koji plesači s popisa njihovih plesnih knjižica nisu voljni nositi rukavice pa bi takve prijavile bal štimeru. Kavaliri su prije odlaska na ples odlazili po djevojke njihovim kućama i pratili ih na balove.
Krabuljni plesovi
Bili su organizirani i narodni plesovi za koje se kostime nabavljalo u Splitu i Zagrebu. Jednom je ženski dio plesača bio kostimiran u narodne nošnje, a muškarci su bili obučeni u svečana odijela. Brojne obitelji uključivale bi se u ovakve plesove pripremanjem gurmanske spize i slastica kojima su bili ispunjeni stolovi u posebnoj sali, odvojenoj od one u kojoj se plesalo.
Najzanimljiviji su bili krabuljni plesovi. Za njih je danima živjelo cijelo mjesto. Obitelji, grupe i pojedinci zdušno su se pripremali, jer je to bila važna obiteljska tradicija. Priprava maski za plesove bilo je obavijeno velom osobite konspiracije, pazilo se da netko ne provali planove pojedinih grupa. Faktor iznenađenja bio je osobito važan. Kostimi za maškaravanje šivali su se, kao i danas, danima i mjesecima unaprijed. Veliku odgovornost i važnost imale su imotske krabuljne šalturice, pod čijim su rukama izlazile i još uvijek izlaze prave majstorije, a u sve su nerijetko uključeni i članovi cijele obitelji.
Običaj obilaska kuća umaškaranih grupa i pojedinaca, inače poznat u malim mjestima, pratili su u Imotskom zanimljivi događaji. Kao prvo, oni koji su se spremali u maškare na posebnim su vizit-kartama obavještavali obitelji koje će te večeri posjetiti kako bi domaćice mogle pripremiti fritule ili neke druge delicije da ih počaste, a nerijetko bi se u viđenijim kućama za prave mačkare pripremale slasne večere s poznatim imotskim kapuralima. I danas je ovaj običaj prisutan, ali u manjoj mjeri jer su ga zamijenili organizirani susreti maškara na javnim mjestima (trgu ili zatvorenom prostoru).
DOZVOLE ZA MAŠKARE
Zanimljivo je da su se jedno vrijeme davale posebne dozvole za maškaravanje. Gradska policija pooštrila je ove mjere osobito nakon događaja koji se, kako je u tisku objavljeno, zbio u Trstu gdje su maškare u nekoj kući ostavile mrtva čovjeka; ili slučaja koji se zbio u samom Imotskom pa ga vrijedi ispričati, bez imena sudionika jer njihovi potomci još žive. Dakle, jedan je Imoćanin korteđavao curu, ali njegova mater nije odobravala tu vezu. Ljutita se cura umaškarana odlučila osvetiti nesuđenoj svekrvi te ju je u bijesu gurnula niza skale, iz čega je dotična izašla s jačim ozljedama. Policija je istraživala slučaj, ali neuspješno.
Naravno, i s policijskim je dozvolama znalo biti smiješnih situacija. Bilo je slučajeva da se cure na brzinu zalete u maškare bez dozvole pa bi policajca, osobito ako je bio cvrcnut, prevarile običnim komadom papira i, dok bi on pod uličnim feralom provjeravao papir, one bi šmugle prije nego ih otkrije.
U jednoj su maškaradi dvije zgodne gospođe došle u posjet mojoj staroj noni predstavivši se kao susjede i prijateljice njezine kćeri koja živi u dalekom gradu. Starica ih je srdačno primila, počastila, čak po njima poslala neke sitnice svojoj kćeri, a da u tim elegantnim gospođama s pelicom i kapelinima nije prepoznala vlastitu unuku i njezinu prijateljicu, koje su zapravo našle zgodan način da se dočepaju galetina i kotonjade što ih je starica čuvala pod ključem u svom ormaru.
Ružni poštar
Da su maškare često bile kritičar ljudskih karaktera i situacija, kaže priča o poštanskom činovniku koji je ponekad znao otvarati pisma upućena curama, a kako je uz to bio ružan, nijedna ga cura nije htjela. No, jako je želio ići u maškare s grupom mladića iz obitelji Đamonja. Petero braće Đamonja i petero njihovih prijatelja iskoriste priliku da ga stave u red. Pošalju vizit-karte u nekoliko obitelji i najave dolazak. Obučeni u svatove, odrediše našeg poštara za spožu u bijeloj vjenčanici, lica maskirana velom, a u ruke mu staviše kao buket veliki kaul. Spoža je po dogovoru morala šutjeti i nikako se ne otkriti.
Došli su tako u Vučemilovića kuću, u kojoj su ih čekali slasni kapurali i miris suhoga mesa. Gospođa Antonjeta dobiva mig da pita: Koja vam je ovo spoža, di ste je našli? A naša spoža šuti li, šuti. Ostali svatovi jedu i časte se, a ona ni makac. Obišli su tako nekoliko kuća, častili se i smijali, a naša spoža, strogo se držeći danih uputa, ostade gladna i žedna. Tek u zoru, po povratku kući, otkrije istinu. Naravno, došlo je skoro i do tučnjave, ali je lekcija polučila uspjeh.
A evo što kazuje Nora Vučemilović: Jednom smo se obukle u đavle. Ideju nam je dao Jozo Tomić, inače činovnik na pučkoj štedionici, s velikim smislom za maškaravanje. Cilu bi godinu smišljao kako ćemo se obući. Kad smo se umaškarale, bile smo toliko originalne da jedna drugu nismo mogle pripoznati nego smo stalno pitale : Koja si ti, koja si ti? Vezane za lanac ušle smo na ples u gimnastičku dvoranu stare škole i izazvale takav urnebes da ga se i danas sjećam.
KOKOŠI; TUKE I PRAŠČIĆI NA MASKENBALU
U maškaravanju su zabilježene brojne priče iz kruga obitelji Rako. Tako se Slavo Rako jedne godine maškarao u – zahod. Rakići su jednom izveli maškaradu pazarnog dana: kokoši, tuke, praščići i ostalo unošeni su u jednu prostoriju Općine! Pokladni život Imotskoga nije zamro poslije Drugog svjetskog rata: oduševljavale su obitelji Brace i Zore Zen, Ante i Ksenije Kujundžić, Maje i Mije Nikolića, Slavka i Nenuke Nikolić, Zvonka i Znamenke Bušić, Ante Gaše Leke, Svete Sime Dunda…
Između dva svjetska rata u društvenom su životu Imotskog sudjelovali građani različitog staleškog položaja, ali su Krešo, Slavo, Janko, Živko i Miro, svi iz obitelji Rako, nezaobilazni kad je u pitanju kulturno-zabavni život. Kad je maškaravanje u pitanju, ostale su zabilježene brojne priče iz njihova kruga pa ih je vrijedno ispričati jer su njihove ideje za maškare bile neiscrpne i originalne, često na granici nonsensa.
Tako je Slavo Rako jedne godine bio maskiran ni manje ni više nego u zahod. Ušao je u plesnu dvoranu sa zahodskom školjkom, koju je namjestio tako da je na njoj sjedio, a iznad njega je bio vodokotlić pun vode koja se mogla lijepo puštati. Čitav prizor bio je popraćen mimikom, zvukovima, i danas bi ga nazvali pravim performansom. Drugi put je sam sebe, maskiranog u Lucifera, nosio u sepetu, a kako je to izveo, malo je duža priča.
Cirkus s beštijama
Jedne su večeri Rakići izveli maškaradu imotskog pazarnog dana. Nekoliko dana prije samoga plesa, dok se zbog zakona tajnosti još nije znalo koje će grupe biti umaškarane, počeli su s pripremama. U jednu su praznu prostoriju Općine počeli unositi kokoši, tuke, praščiće i ostale stvari. Ljudi su u čudu pitali: što je ovo, otkad je općina postala štala da u njoj nešto kukuriče, rokće i to usred grada?
Ubrzo su doznali: to vražji Rakići pripremaju maškaradu. Na samom maskenbalu orkestar (Bogašin i Bepo Šoić, Stanislav Poštenjak i Jozo Težulat) na dani znak prestane svirati, a u salu ušeta njih desetak u besprijekornim narodnim nošnjama Imotske krajine s košarama punim jaja, pulastrima i prašćićima pod rukom te kozlinom ili janjetom na uzici. Možete zamisliti kakav je cirkus bio kad su se beštije uznemirile i razbježale. A sve to za samo jedan trenutak veselja i originalnosti. Beštije su naravno uredno uklonjene, a ples se nastavio do kasno u noć.
A evo što kazuje Delka Rako: Kad sam se 1930. udala za Živka, maškaravali smo se gotovo svakodnevno u doba Poklada. Kadikad u lipe stvari, kadikad na brzinu. Platno se nabavljalo u dućanima Imotskoga. Gospođa Ljuba Ligutić nam je danima stvarala kostime jer je imala smisla za maškare, a i sama se volila maškaravati.
Da je u imotskom maškaravanju bilo i vrlo ozbiljnih situacija, govori nam i poznati slučaj Gondole Marendića, muža slavne gostioničarke Pere Marendić, koji se jedne večeri maskirao u kokoš. Ali kako? Gol se namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Maškarada ga je na žalost koštala života. Sva sreća što njegova ideja da se i djeca iz jezerskoga kvarta na sličan način obuku u piliće nije ostvarila jer su im roditelji zabranili maškaravanje po studeni.
I Luka Jojin koji je u toj maškaradi trebao biti pivac, nije se usudio izići iz kuće. Gondola Marendić je obolio, a sva djeca, nesuđeni pilići, obilazila su ga bolesna u njegovoj staroj kući. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Umro je nakon petnaestak dana od posljedica prehlade.
POKLADE POSLIJE RATA
Pokladni život Imotskoga nije zamro ni poslije Drugog svjetskog rata. Tradicija maškaravanja nastavila se na drukčiji način. Bilo je to doba gotovo praznih imotskih dućana pa materijala za šivanje krabuljnih kostima nije bilo. A stare predratne dućane metražne robe, koje su držali trgovci Pile Vučemilović, Bepo Katunarić, Živko Rako, Niko Đamonja, Milan Sučić, Nikola Leko, Petar Lozo, Kusići i drugi, moglo se samo zamišljati po pričama starijih. Smišljali su se načini kako se umaškarati po uzoru na stare fotografije naših matera i baka, kopalo se po šufitima, prekrajalo koltrine i kuverture i uspijevalo zabavljati i ludovati na svoj način.
No, Poklade kao pučka tradicija nisu bile po volji tadašnjoj vlasti pa su se sva pokladna događanja, osobito Krnjeval organizirali u doba Korizme, a neki su se i tada mačkaravali kako god to izgledalo čudno i kako god pojam mačkaravanje u tom kontekstu imao dublje značenje. Evo što o tome govori Ante Kujundžić Đica, dugogodišnji akter karnevalskih zbivanja:
“Pogreb” kulturnog života
Politika prije nije podržavala mačkare, a ako su bile organizirane, bilo je to u doba korizme. Jedne se godine došlo u takvu stisku, pa se zbog tog nerazumijevanja jedne srijede, vezano za pokladne zabrane, upriličilo pogreb kulturnog života u Imotskom. Kroz grad se krenulo s pravim sprovodom i glazbom ne bi li se tadašnja vlast potaknula da vrati izvorni običaj.
Oko 1965. to se počelo mijenjati. Pokladne dane ispunjavaju maskirani plesovi koji se održavaju petkom, subotom i nedjeljom. U njih se svim žarom uključuju čitave obitelji – obiteljska je tradicija ponovno došla na svoje. Ona se nastavila i traje, a ostala je i kroz Domovinski rat, osim 1991. kad je u ratu poginuo veliki broj Imoćana i nikome nije bilo do zabave.
Imoćane su često idejama oduševljavale obitelji Brace i Zore Zen, Ante i Ksenije Kujundžić, Maje i Mije Nikolića, Slavka i Nenuke Nikolić, Zvonka i Znamenke Bušić, Ante Gaše Leke, Svete Sime Dunda… Svi su se oni, uz brojne grupe mladih, već početkom siječnja počinjali pripremati za maškare, smišljali su maske, šivali kostime za pojedinačne i grupne maškarade, a sve to u domaćem aranžmanu i uz pomoć cijele obitelji.
BACCHUS, BAKO I BAKOVE SVEČANOSTI
Bako je specifična pojava u Imotskom i nema ga u drugim sredinama, ili se nije zadržao u tradiciji tih sredina, koje inače imaju bogatu tradiciju pokladnog maškaravanja. U Imotskom se zadržao do danas, a sam naziv Bako vezuje se za pojavu boga Bacchusa, zaštitnika vina kojega karakterizira sklonost užicima i svim izopačenostima koje proizlaze iz karikiranih vinskih užitaka
Kako je pokladno ozračje budilo imotske cirkusante i lumpadure, a želja za maškaravanjem rasla do razmjera strasti, pojavila se potreba za organiziranim načinom djelovanja pa se 1979. osniva pokladno društvo Bakove svečanosti kao okvirna scena svih karnevalskih događanja. Doduše, nakon nekoliko godina postavilo se pitanje je li umjesno da se Bako kao bog lokanja i nereda uključi u Poklade jer to nije u skladu s crkvenim principima, s vjerom. No, iako smo neko vrijeme razmišljali o drugom nazivu društva, tradicija Baka nadjačala je sve i ostala do danas.
Bačva i vrč ili bukara
Bako je specifična pojava u Imotskom i nema ga u drugim sredinama, koje inače imaju bogatu tradiciju pokladnog maškaravanja. Ako ga je u pokladnom životu drugdje i bilo, nije se zadržao u tradiciji te sredine. U Imotskom se zadržao do danas. O čemu se radi i kako izgleda Bakov ceremonijal? Sam naziv Bako vezuje se za pojavu boga Bacchusa, zaštitnika vina kojega karakterizira sklonost užicima i svim izopačenostima koje proizlaze iz karikiranih vinskih užitaka.
U narodnim običajima Imotskoga predstavlja ga odabrani pojedinac koji u pokladnoj ceremoniji, prikladno maskiran i namazan, glumi pijanduru, lokadura, proždrljivca. On sjedi na uzvišenome mjestu u okićenim kolima, ispred njega je bačva, u ruci vrč ili bukara. Prate ga njegova žena i djeca, svakako muškarci maskirani u ženske likove, s kojima se za vrijeme pokladne povorke neprestano nadvikuje i svađa. U Bakovoj pratnji su lokaduri koji pjesmom veličaju njegovu pojavu, usput zastajkujući kod svake kuće i primajući od domaćina darove; nekoć u vinu, danas u novcu, koji će se potrošiti za završnu Bakovu večeru.
Po kazivanju učitelja Tonka Malića (rođenog 1908.), zabilježenog u knjizi Folklorno kazalište (T. Bonifačić Rožin), navodi se da se sa Bakom išlo prije na Pokladnu nedilju poslije podne. Baka je činilo društvo momaka i oženjenih. Učinili bi ga u jednoj kući na Bazani. Bako je živi čovjek ukrabuljen s velikim nosom, crvenim, dugom bradom i brkovima, debeo, dobar pivač. On je obučen u borgeže jaketu, hlače. Na glavi ima veliku kapu. Lice mu je crveno, bojom namazano. On sidi na kolima koje potežu dva tri ukrabuljena čovika… Kola su okićena zečjim kožicama (jer je jeo zečeve), kostima od pršuta, raznim poslasticama i zelenilom. Pred Bakom je uvik bačva, oko 200 litara, u koju se lije vino koje se skupi. Prije nego se darovano vino pretoči u bačvu, Bako malo potegne, a za njim i ostali.
POVORKA S KOLICIMA
Uz Baka je, navodi Malić, njegova žena i dvi ćeri koje su lipše obučene. Nose lumbreline. Žena s ćerima ide uz kola. Katkad bude na kolicima ukrabuljen kočijaš koji tira krabulje mačkare. Dvi ili tri muške krabulje nose duge štape i pružaju ih na prozore onima koji gledaju, da dadu novac u kesu koja je na vrhu štapa. Dva ili tri nose lonce i hodaju po kućama te kupe vino. Svi su umačkarani i izmrčeni, a nitko nema morete na licu.
Po Maliću u Bakovoj povorci najprije ide nekoliko mačkara sa štapovima i loncima. Zatim idu kolica s Bakom, a okolo kola su mačkare. Putem dok idu ne pivaju ništa. Od Bazane krenu prema Rišćanskom selu, pa idu preko pazara, pa na Stradun na zgradu pošte, na Điradu, a zatim oko Jezera (lokalitet), preko pjace na Pazar i od tuda opet na Bazanu. To je kretanje od istoka na zapad. Kako dođu kod kojeg komšiluka, tu izvode predstavu Baka. Kola stanu, sve se mačkare okupe okolo (osim skupljača), a Bako počinje pjevati:
Evo dođe Bako k vami / Da ne biste bili sami. / Ja učinih mnogo puta / Od kraljevstva Kalikuta.
Pratnja odgovara, svi zborno pivaju: Dobro doša stari Bako / iće, piće za te svako, / obilno je pripravljeno / i pečeno i vareno. / Eto tuka i gusaka / eto s maslom ušćipaka / eto s mesom paveruna, / eto srne razvarene, / sirom, maslom začinjene. / I debelih kopunova / i lovine još zečeva. / Eto sira i salama / nek se puni Baku jama.
“Ja san Bako onaj stari…”
(BAKO: Ja sam Bako onaj stari / koga štuju svi vinari / i štovat će sve bez mita, / doklen bude ovog svita.
DRUŠTVO: Zato smo te pozdravili / I na bačvu postavili / jer ti obraz dobro kaže / da t od vina ništa draže. / Evo bačva vina cila / da moš piti izobila / A kad bude izručena / druga ti je priključena.
BAKO (sideć kod bačve, piva i ruke pruži prema ŽENI): Za vinom mi srce vene / Upitajte moje žene.
ŽENA (viče i lumbrelinom mu se prijeti): Jesi, đavola popijo, / sve si naše smakao. / Zavio si nas u crno.
ĆERKE (s njom isto viču i nasrću na BAKA, ali ga ne tuku): Sve si proloka / S đavlom ti bilo.
BAKO (nastavlja pivajući): / Ja sam BAKO onaj isti / Koji vaše džepe čisti.
DRUŠTVO: Da te u Milan vrag odnese / Jer ti prazniš naše kese.
Kad bi se ovo svršilo i pokupilo vino i novac, KOČIJAŠ bi onda rekao: Oćemo li gospodaru, / Daleko su naši puti.
BAKO: Oćemo, ajdemo!
I odma bi se, navodi Malić, pošlo dalje bez pisme do drugog komšiluka. Oni su znali gdi triba stati, gdi je zgoda za skupiti.
BAKUS S KOSOM OD LOZJA I GROŽĐA
Pokladni utorak slavio se s Krnjevalom. Njega bi poslije podne nosali po Imotskom. Pridružilo bi se mnoštvo mačkara i svijeta, željnog malo smijeha i razonode. Prije ponoći čitala bi se oporuka. Nekad je znala biti svježa i zanimljiva, a nekada jetka i uvredljiva. Krnjeval bi se zapalio. Time je završeno pokladno veselje, a započinjala korizma. Točno u ponoć zazvonilo bi veliko zvono
Kad bi u Bakovoj povorci sve obišli i skupili okolo čitavog varoša, navodi učitelj Tonko Malić, rođen 1908. godine, pošli bismo na Bazanu i sve ostavili. Onda bi išli na večeru koja je prije naručena. Svi bi se oprali i prisvukli u svagdanja odila i večerali, pivali i pravili šale. Oni bi s Bakom pošli po varoši okolo 1 i pol, a završilo bi oko 4 i pol sati, već u sumrak. U Zadnje doba ovo se događa u Pokladnji utorak. Oni znadu gdi će doć sa loncem za vino (kod vinogradara), a od činovnika bi tražili da baci novac u kesu.
Ja Ante (Tonko) Malić pamtim ovu priredbu od 1919., prvu poslije rata ja sam gledao, pa dosad. Ali je ona postojala od davnine, ne zna se kad je postala. Narodna predaja, stari ljudi kažu da ju je donio jedan Tadić iz Italije. Tadića kuća je učinjena u Imotskom 1755, na pijaci. Obično Baka igra čovik koji je dobar za popit i zna pivat. Bio je Ivan Anić pa Pjero Soldo, Marko Ostojić, itd.
Grupa “Hasanaginica”
Ovu Bakovu priredbu l966. za televiziju je snimio Ivan Vrdoljak iz Imotskoga. Za tu prigodu bile su u povorci i ostale mačkare i krnjeval. Bili su učinili grupu Hasanaginicu sa petero djece i Bega. Svi su bili u imotskoj narodnoj nošnji. Išli su u kolima koja su potezali konji, bili su okićeni. Ali inače Hasanaginice nije nikad bilo među mačkarama.
Po drugom izvoru (Vjeko Vrčić) Bakova ceremonija održavala se također na Pokladnu nedjelju, kad je u Imotskom vladalo neobično veselo raspoloženje: čitav Imotski sakupio bi se na Pazaru. Sve je bilo u štimungu i raspoloženju, sačikalo se i pratilo Baka.
U istom izvoru tumače se i riječi u završnici Bakove pjesme: Da te u Milan(o) vrag odnese / (jer ti prazniš naše kese).
Iz ovog posljednjeg vidi se da je čitava ova svečanost import iz Italije, ali se ne zna tko ju je donio. Stalno je da se Bakova svečanost od pamtivijeka u Imotskom slavila na Pokladnu nedjelju.
Pokladnji utorak slavio se s Krnjevalom. Njega bi poslije podne nosali po Imotskom. Pridružilo bi se mnoštvo mačkara i svijeta, željnog malo smijeha i razonode. Prije ponoći čitala bi se oporuka. Nekad je znala biti svježa i zanimljiva, a nekada jetka i uvredljiva. Krnjeval bi se zapalio. Time je završeno pokladno veselje, a započinjala korizma. Točno u ponoć zazvonilo bi veliko zvono.
BAKOVO DRUŠTVO
Ulogu Baka u Imotskom su obično godinama nosili isti ljudi, a ponekad se je nasljeđivala s koljena na koljeno, kao primjerice u slučaju obitelji Vodanović, gdje je sin od oca naslijedio ulogu Baka, a poslije ju je dobio i unuk. I danas se pamte likovi Baka koji su se pojavljivali u pokladnim povorkama iza Drugog svjetskog rata i svi su oni na neki način tom ulogom, koja je značila i stanovitu počast, uživali određenu popularnost u gradu.
Na tradiciji Baka i bakanalija došlo je u Imotskom do osnivanja društva Bakove svečanosti koje su postale okvirna udruga za sva događanja za vrijeme pokladnih svečanosti: maskenbal, kinderbal, Bakova povorka i Krnjeval, te osobito popularna tradicionalna Večer humora, o kojoj svakako treba nešto više reći.
O događanjima oko osnivanja Bakova društva saznat će se nešto više iz priče Brace Ćosića koji je skoro 20 godina aktivno djelovao u pokladnim događanjima Imotskoga kao pisac, voditelj, režiser, pa čak i skladatelj, iako se nikad u životu nije umačkarao:
Kad smo osnivali kulturno-umjetničko društvo, važno je spomenuti Boru Raku, koji je jednoga dana predložio: Znaš šta, Braco, ja sam razmišljao, mi bismo tribali to društvo postaviti na čvrste temelje da ne bude uvik ista priča: ko će ovo, ko će ono… Tako smo 1979. sazvali inicijativni odbor (Braco Zen, Braco Ćosić, Slavko Nikolić, Mijo Nikolić, Boro Rako, Davorko Barbir, Brajo Malić), održali osnivačku skupštinu, donijeli Statut. Boro je predložio da se izradi logotip društva, značke i prve iskaznice, a pokojni slikar Davorko Barbir genijalno je osmislio lik Bakusa s kosom od lozja i grožđa. Tako smo profunkcionirali.
S bubnjevima kroz grad
Danas Bakove svečanosti započinju u Imotskom posebnim ceremonijalom Objave pokladnog slavlja, kad grupa maškara uz bubnjeve obilazi ulice grada objavljujući skoro vrijeme mačkaravanja, a potom na određenome mjestu, obično na glavnom trgu pokraj Tinova spomenika, gradonačelnik preda ključeve grada glavnom mačkaduru iz te grupe.
U okviru Bakovih svečanosti, osobito kroz tri njihova najvažnija dana, odvija se dječji maskenbal, glavni maskenbal u subotu, na Pokladnu nedjelju Bakova povorka i Krnjeval u kojem sudjeluju brojni građani i grupe maškara iz okolnih mjesta i na kojem se čita uobičajena Krnjina oporuka. Sve, naravno, završava u Pokladni utorak, kada se događa poznata i popularna Večer humora i svečanom večerom sudionika Bakovih svečanosti i Krnjevala s kojih se odlazi baterijama napunjenim smijehom dostatnim da se izdrži život do iduće godine. Pa, iako su imotske Bakove svečanosti već organizirana manifestacija, u njima je toliko dragocjenog amaterizma i originalnog humora da su svake godine osobit doživljaj svakom promatraču.
BAKOVE VEČERI HUMORA
Bez Brace Zena, velikog meštra “mačkaravanja”, priča o imotskim maškarama i Bakovim svečanostima ne bi bila moguća. Ne zna se koji mu je dio života stvaran: s moretom ili bez nje. Zadnjih se godina iza kostima i morete smetlarke Mare Janjišove pojavljuje lik babe Mile, koja na večerima humora kroz priče o sinu Milku i nevisti “što radi u državnoj službi” i unuci Džaklini tumači sve planetarne događaje
Ideja da se u okviru Bakovih svečanosti održi Večer humora značila je prekretnicu u radu Bakova društva, a cijelu stvar osmislili su poznati imotski mačkaduri Braco Zen, Sveto Sima Dunda s čijim je tekstovima i počela prva večer humora, Braco Ćosić, Maja i Mijo Nikolić, Nenuka i Slavko Nikolić, Ante Đica Kujundžić, Ante Slon Katanušić i još neki.
Koncepcija predstave temeljila se od početka na niz skečeva i scenskih izvedaba u kojima se aktualiziraju situacije i likovi iz samoga mjesta i šireg područja, sve do svjetskih događanja. U predstavi sudjeluje velik broj izvođača, od onih već navedenih pravih glumačkih i scenskih zvijezda imotskoga karnevalskog amaterizma do onih trenutačno gostujućih, ali za život grada i kraja nezaobilaznih pojedinaca.
Događanja iza pozornice
Simpatična je uloga mladih u toj priredbi, osobito onih iz vrtića ili škole, do studenata koji su dolazili u Imotski. Skečevi s tematikom humorističnog prikazivanja aktualnih događanja tako su obično začinjeni plesnim i glazbenim točkama svih sudionika.
Braco Ćosić, dugogodišnji akter karnevalskih događanja, o tome priča: Mačkaravao se nikad nisam, ali sam volio svim srcem raditi oko toga. Počelo je oko 79.-80. godine. Tekstove smo osmišljavili Sima Dunda, genijalac za izmislit tekst, postavit ga na pozornicu, i ja, a spiritus movens svega toga je bio Braco Zen. Radilo se ozbiljno i mjesecima pripremalo, ali nam je bilo važno da se događaji prate, da su svježi i aktualni pa je improvizacija u tim slučajevima bila neizbježna. Sjećam se postavljanja Crvenkapice, a tih je dana gospođi Gugići Kadijevića utekao mačak Marko. Eto priče za predstavu. U priredbi je Iva Poštenjak Buka bio lovac i on je lovio mačka. Bilo je puno teksta, a to je njemu bio ogroman problem.
U jednom dijalogu s Ratom Borićem on govori: Imaš li ti mene još nešto pitat? Rato se čudi, a on će: Ali ti mene moraš još nešto pitat jer ja još nisam našao mačka!? Došlo je do panike, ja se ustrčao iza pozornice, ne znam što će biti od priredbe, ali ovo su odlični glumci, sposobni da se snađu u najtežoj situaciji i onda uvijek ispadne dobro, genijalno, nezaboravno. Ali ono što je ove predstave najviše činilo predstavama, bilo je događanje iza pozornice pa je prava šteta što te zgode nismo bilježili.
IZRUGIVANJE JNA i JUGOSLAVIJE
Nikad se nije dogodilo, priča Ćosić, da je netko zakasnio na probu ili predstavu. Sve se uklapa, a nered je totalan, svjetlo je slabo, a sve se vidi, tekst se zaboravlja, ljudi piju za ohrabrenje, ali sve živo štima. Trebalo je vidjeti Zena. Dolazi sa specijalnim kuferom punim rekvizita složenih kao u najfinijem mehanizmu. Glumi oko pet uloga, a za njih je sve u kuferu kao u apoteci. I onda počinje ritual njegovih priprema koji je nezaboravan, i svi se iza pozornice rušimo od smijeha. Naravno da je u tim situacijama znalo biti nervoznih ispada, katkad na granici svađa zbog ovoga ili onog, ali smo uvijek nastojali da se Bakove svečanosti održe u svakom svom segmentu.
U siječnju 1990., sjeća se Ćosić, napravili smo predstavu na temu izrugivanja JNA i Jugoslavije. Da je bilo malo drugačije vrijeme, netko bi stradao. Inače smo uvijek nastojali kritizirati vlast na duhovit način. Moj udio u karnevalskim svečanostima ogledao se i u Krnjinoj ostavštini. To sam volio raditi jer je to bio divan filter da se narod ispuše, da pokaže zube. Sjećam se kad smo obradili događaje u tvornici Pionirka dok se još nije raspala, da su radnice oduševljeno pljeskale na taj dio Krnjine ostavštine. To je bila i ostala prava vrijednost našega grada.
BRACO ZEN KAO SPIRITUS MOVENS
Priča o imotskim maškarama i Bakovim svečanostima bez Brace Zena bila bi nemoguća. Ne zna se koji je dio njegova života stvaran; onaj s moretom ili onaj bez nje. U imotskoj Vinariji, gdje je radio, smišljao je kako će od svake žice, lima, kutije drveta osmisliti detalje za neku maškaradu. Najoriginalnije maske su izašle ispod njegovih ruku, najviše smijeha i danas izaziva njegova umaškarana pojava. A jednom, dok je pravio kostur za lik Krnje (dio Zenovih karnevalskih aktivnosti), došlo je u pitanje njegovo sudjelovanje u Bakovim svečanostima, jer mu je na glavu pao čekić! No, nije se dao. Za mačkare, kaže, moraš biti žrtva do kraja. Ako si mačkara, moraš biti glumac jer si bez toga mrtvo slovo. Maska ništa ne znači ako se obisiš, okisiš… Njegovi Jadnici (prema V. Hugou), Kinta Kunte, Pećinski ljudi, Kremenko, Snjeguljica i sedam patuljaka i tolike druge grupne maškarade prava su remek-djela duhovitosti i dorađenosti detalja. A njegove solističke maske (i sam je govorio da je kao slobodnjak najkompletnije djelovao) zavrjeđuju osobitu pažnju. Ipak, lik Mare Janjišove, popularne imotske smetlarke, kojeg je Zen majstorski skinuo, predstavlja njegovu najpopularniju ulogu.Da nije bilo Mare, Imotski bi bio šporak, a Braco Zen se godinama brinuo da i nakon njezine smrti očisti ono što je trebalo i da je oživi tako da su se ljudi, kad god bi taj lik s metlom u ruci iz čista mira iskrsnuo iza kakve ćoše, pitali je li se Mara opet pojavila na ulicama Imotskog. Bio je i ostao Braco Zen veliki meštar mačkaravanja. Zadnjih se godina iza kostima i morete smetlarke Mare Janjišove pojavljuje lik babe Mile, koja na večerima humora kroz priče o sinu Milku, nevisti što radi u državnoj službi i unuci Džaklini tumači sve planetarne događaje.
TISUĆU MAŠKARANIH LICA BRACE ZENA
“Jednom sam se tako obuka u robota, priča Braco Zen – Na glavi plastični sić, jaketa od karbitne bačve, rukavi od zračnica od auta, nogavice od gume, a ispod kolina dvi kante od tri litra od supera. I, kako san puno hodao, lim mi je isikao noge – do krvi. I dođem ti kući isičen, kad li me dočeka: Đava ti odnio maškare, ne’š više, ko da si ti najmanitiji, a i jesi, dašta si…”
Na temu maškara i maškaravanja ima niz priča. Jednom sam se tako obuka u robota, priča Braco Zen, jedan od najznamenitijih imotskih mačkarina – Na glavi san imao izbušeni dobro opiturani plastični sić tako da se nije vidilo ko je unutra. Napravio san ga na Vinariji, ali popodne, nije se smilo za radnog vrimena. Onda sam napravio jaketu od karbitne bačve, ozada su bile britvele, naprid jaki kljukci; rukavi su bili od zračnica od auta, nogavice isto od gume, a ispod kolina san obukao dvi kante od tri litra od supera. Tu san se privario, tu san masku platio vlastiton krvlju. A evo kako. Bakovoj povorci san se priključio kraj kuće Jake Kolombana di san se, u konobi, obukao. Doli san imao nike bičve, ali kako san puno hodao, a nisam imao giba, tako mi je onaj lim isikao sve noge – do krvi.
Ja ništa nisam primjećivao, mene je nosilo ono gori, morao san gledati kroz rupe da ne padnem. Kad smo došli na Pazar di se sudilo Krnji, gledam ja doli, pali me ništo, mislim da je od znoja od hodanja, kad iman šta vidit: kante pune krvi… I sad ti dođi kući tako isičen. Dočekalo me: Đava ti odnio maškare, ne’š više, ko da si ti najmanitiji, a i jesi, dašta si…
Grgur Ninski u Imotskom
Od maski interesantan je bio i biciklist. Napravio san ga isto na Vinariji. Sasikli su u blizini dva stabla trišnje i meni su se nikako dopale one račve za timun i druge za kolo. Od topole san napravio kotače. Naprid je bila “vrčina” za feral, unutra je bila imitacija “kakice”. Tog biciklista imam još kompletnoga.
U jednoj fazi, prisjeća se Zen, pridružio mi se Pendo. Ja sam mu bio uzor, ali ni on nije bio bez ideja. Njegova je ideja Grgur Ninski. Senka Penovića mu sašila veštu, a bio je takav da mu fala Bogu nije tribalo ništa više kad je isti Grgur; noga broj 60, apalac ovaki, tako da je isti Grgur. Ja sam mu napravio kapu jer se ona nije ufala na njoj napraviti križ, oni dupli. Imao je bradu. Išao je tako na jedan ples u Baško polje s ovom maskom i onda je tadašnja vojska koja je držala Baško polje Pendu izbacila jer da je to religiozna maska. Jedva je osta živ! Onda sam Pendu u jednog roba napravio. Od velikih rokla od kablova napravio sam kola i na njima pokretni pržun. On je unutra bio zatvoren, a Brajo Malić ga je stalno bodao kopljem, kljukao ga, a on iznutra jadan ne može ništa, toliko san ja sve to sveza i sputio. Mislin da mi to Pendo nikad nije zaboravio. Draga mi je i ideja o pećinskim praljudima. Sikire, koplja, sve kameno. Išao sam do Crvenog jezera tražit šiljasti kamen za napravit koplje, onda san to sveza škrabutinom za drvo, nije se nikako smilo koristiti špag ili slične napredne materijale, sve je moralo biti prirodno, primitivno, do najmanje sitnice. A za masku gubavca napravio san tisto ko za fritule i lipio ga na lice pa se to kasnije stegne i budeš ko pravi gubavac. Štos je u tome što se to tisto malo obisi, napravi one bradavice i čireve…
Stokilaš kao Snjeguljica
U časnu sestru sam se obuka jedne večeri za maskenbal. Zora mi je sašila kompletnu švoru, ja napravio pojas i krunicu. Išao sam na ples u Dom kulture, a bio je strašan led, oni šta sliči na krokanat. Ja se vraćan s plesa oko tri ure po noći, a Cicko Rako se taman vraća od Slave Rake, bi’ će s kartanja. Srili se kraj apoteke i on pođe korak pa se okrene. Pođe, pa se okrene. Vidin da je zagriza. Kažen mu: dobra večer! Kad on dođe k meni progovori: Ma nu, nije mi jasno, u ovo doba časna sestra? Jeste li, časna, s puta, šta li, znadete li di je samostan? Ja ga malo vrtio, a onda mu se otkrio. Samo što me nije popljuva. Kaže: magarče jedan… E, onda sam bio kritiziran u Glasu koncila. Bio je članak: Bilo bi lijepo kada ne bi bilo ružno. Lijepo je što se tradicija čuva, ali je ružno što se dira sveti red… Poslin mene su u istu odoru bili Maja i Mijo: Mijo je bio fratar, a Maja časna sestra, ali oni nisu svršili u Glas koncila…
Same pripreme za maškare su živi cirkus, prisjeća se Zen. Uvik se sićan kad smo radili Snjeguljicu i sedam patuljaka, kad je Zvonko Bušić Buše, dvometraš i stokilaš bio Snjeguljica. Ja san za tu moretu napravio feraliće od vegete, one kvadratne, unutra drvene sviće, maškliniće, posebnu konstrukciju kašete za Snjeguljicu. Tonća Delića smo natjerali među patuljke jer je ko nacrtan za to, a on se umalo udavio jer je od smija za vrime oblačenja skoro proguca cilu bradu od pamuka.
Majstorica od mačkara
Otkad san se počeo maškaravati? Otkad se smilo. Najprije su se dobivale dozvole za maškare. Ples je bio u Krisovoj Gradskoj kavani, jednom je bila strašna gužva, nešto se dogodilo i poslin je tribalo reći točno koliko će maškara bit na plesu… Nije samo Braco Zen bio među prvacima poklada. Među vjernim poklonicima imotskog pokladnog života posebno mjesto pripada Maji Nikolić, koja je sklonost maškaravanju nasljedila od svoje obitelji Đamonja, a umijeće prerušavanja i izmišljanja moreta i kostima uzdigla na nivo prave umjetnosti. Više od 20 godina ona je oduševljavala ljude idejama, izvedbom kostima, duhovitošću i scenskom kompletnošću, tako da su se njezine maškarade svake godine očekivale s pitanjem: šta će Maja smisliti ove godine?
A onda bi se niz poznate bazaranske skaline počele spuštati iznenađujuće zakrabuljene prilike koje bi izazivale oduševljenje prolaznika. Kako god je bila osobita u svakodnevnom životu, predana obitelji i ljudima oko sebe, tako je svim srcem živjela za maškare i radovala im se toliko da je sve oko sebe animirala i oko nje su se uvijek stvarale grupe duhovitih pojedinaca s kojima se godinama maškaravala.
KAKO JE GLOBUS OTPUTOVAO U HALUDOVO
U kući Maje i Mije Nikolić sve je podređeno maškarama. Mijo, koji se inače nije volio maškaravati, morao je jednom u Haludovo na maskenbal kad je dobio nagradu za “izvedbu” Globusa. Dolazili su i iz većih gradova hodočastili su Maji i Miji na prave svečanosti maškaravanja. Maja danas nažalost više ne može u maškare jer je u invalidskim kolicima ali joj je duh ostao isti
Maja Nikolić je zaista bila puna ideja. Rodbina i prijatelji iz većih gradova hodočastili su Maji i njezinom Miji, koji se inače nije volio maškaravati, na prave svečanosti maškaravanja. Danas Maja više ne može ići u maškare jer je nažalost već duže u invalidskim kolicima iako je njezin duh ostao isti i na njemu se godinama napajaju njezina djeca i unuci sljedeći tradiciju njezine kulture maškaravanja.
Nema kužinavanja kad su maškare!
U kući je sve bilo podređeno maškarama i kako se za poklada nije ni kuhalo kako Bog zapovijeda nego smišljalo i pripremalo kostime i morete, Mijo bi ljut prigovarao: Majo, u drugim kućama krafne, fritule, kroštule, a u nas ništa radi tih tvojih kurvanjskih maškara. Ali za Maju, inače pravu majstoricu kuhanja i kužinavanja, sve je bilo uzalud – ona večeras ide u maškare!
S mačkarama sam uvik želila izvesti neku duhovitost, nametnuti se, animirati ljude oko sebe, osobito ako su u pitanju bili kakvi aktualni događaji koje treba prikazati, priča Maja. Jednom sam se obukla u “bageristu” kad su bageri i bageristi u nas bili u modi. Fotokopirala sam veliki plik maraka i napunila takujin, kupila u Jugoplastici jedan mali plastični bagerčić, dičju igračku, stavila na se veštit, šarenu kolarinu, kapelin. Iz šlica od gaća virile su marke. Niko me nije pripozna i svi su na plesu pitali moju dicu: di vam je mater? A ja došla do jednog stola di su sidili sami doktori. Svi su znatiželjno gledali u me, a ja ti svaku marku opljunem i zalipim je na čelo našim doktorima. Počeli su bižati, u sali je nastao opći cirkus. Dakle, efekat je bio postignut.
Meni je rođendan na tri trećega, a taj dan su završavale maškare. Sidin u kancelariji, kad evo ti poštara, nosi jedan veliki paket, ali lagan, nema u njemu pet deka. Mislim se, Gospe moja, ovo mene neko zafrkava, ali je!, piše Maja Nikolić – Bazana – Imotski. Idem ti ja njega otvorit, kad imam šta vidit – unutra velike sise od kaučuka i veliki nos. Poslao mi moj sin Hari (inače liječnik pedijatar, op.p.) iz Rijeke rođendanski dar.
Nadalina za rođendan
I već ti ja kombiniram kako ću, šta ću… u kući sam sve privrnila po ormarima, provala, izludila se i onda se obukla u jedan komeš s rekamima, sprida skroz otvoren, na noge plave cipele, a na glavu napravim periku od papirnate vune. Danas se ovakve perike kupuju u dućanima, a tada ih nije bilo. Ja ti prizadovoljna uzela jednu žbatinjeru za pandišpanj i stavila u nju jedno dvadeset bilanaca i naredila Miji da žbati što brže. Mijo užbati ogromni snig, a ja u ciloj toj maškaradi u hotel na ples. Kada sam se pojavila, muzika je zasvirala, a ja počela pivat: “Kad Nadalina muti jaja, zamuti pamet svima…” Ima li lipše proslave rođendana od ove!
Ovoga puta ne želim ponoviti nijednu ideju, oću nešto novo, ali mi ništa pametno na pada na pamet. Nedilja. Mijo sidi za stolom, piše na makinju, a ja mislim, mislim; mogu smislit običnu maškaru, ali neću. Mijo me gleda i govori. “Vrag ti, Majo, odnio maškare, kad one dođu, ko da je cili svit tvoj.” A ja skočim, ajme, evo ideje, Svit!. Napravim Globus od lancuna na fete. Čime ću ga napuniti? Uzmem gomilu novina i dobro ih škicam i nabijem unutra. A da bi Mijo obuo cipele na take, posudimo u Judmile Fistanića broj 43. Najgore od svega je bilo što sam ga stegla ispod one stvari, jer kad mu je došla potriba za pomokrit se, on se jadan stalno vrtio, a ja mislila da mu je dodijalo. Mi smo se te večeri krasno prošli i ON je bio zadovoljan.
“Mijo se rasprdeca…”
Međutim, prođe nekoliko dana i evo ti ga meni na posa. “Evo ti, na, kuverta, dobila si nagradu da ideš u Haludovo na maskenbal. Nisam virovala, ali me on uvjerava. Gospe mi, Majo, to ti je Arenina nagrada, dobio sam je za križaljku. Zbilja, vidim, istina je. Ali ja ne mogu ići, dolaze mi iz Rijeke nećakinje na maškaradu u Imotski i ne mogu ih ne dočekat. Ja natjeram Miju da on, budući da je bio uvik od vijađa, ode u Haludovo. Prije puta ga nagovorim da mi učini veliku ljubav – dat ću mu jedan paketić u kojem će biti maska za Globus, pa neka se i on tamo umaškara. Neće da čuje, da od sebe budalu čini, ali ja ga molim i molim dok nije pristao. Masku sam dopunila jednim velikim crvenim upitnikom za na glavu, a na samom globusu označila svjetska žarišta rata, dodala malo nojeva perja… Sestri Fanki u Rijeku sam javila da mu u Haludovu bude pri ruci napunit globus novinama. I Mijo ode.
Putovanje počinje u Zagrebu s arenašima. Svi u autobusu nose neku stvarčicu za maskenbal; nosić, moretu, bradu, a Mijo šuti. U hotelu, poslije večere, on se udalji iz sale i malo kasnije pojavi kao Globus. U sali je inače bilo preko tisuću Talijana maskiranih u sve moguće kostime. Kad se Mijo pojavio, svi su se oduševili maskom koju su nazvali Svijet u pitanju.
Osvojio je naravno, prvu nagradu, a to znači putovanje u Beč na sedam dana, umjetničku sliku, i sto drugih stvarčica od turističkih agencija. U četri ure ja u Imotskom sidim na jednom otomančiću, čekam moje Riječanke i njihovu klapu koje san te večeri maškaravala, da se vrate s maskenbala, kad zvoni telefon. Javljaju se Mijo i Fanka: Majo, vrag ti odnio tvoju ideju, da ti je bilo vidit kako ti se Mijo rasprndeca, bio je sav mokar od plesa i cirkusanja da su mu svi novinski članci ostali po tilu, imat ćeš šta čitat!
ŽUTA CIPELA IZ KONTEJNERA ZA MAŠKARADU
U pokladnim događanjima Imotskog danas sudjeluje niz pojedinaca nastavljača tradicije maškaravanja i karnevalskih svečanosti. Zadnjih se godina u maniri velikog teatarskog komika razmahao Zoran Mustapić, koji je jednoga dana 1987. završio fakultet, ušao na sastanak Bakove družine i svečano izjavio: “Evo me, diplomirao sam, sad se mogu mačkarati!”
Dogodovštinama s imotskih Poklada nikad kraja. Više od 20 godina idejama u maškaravanju prednjačila je Maja Nikolić, danas nažalost u invalidskim kolicima, ali još uvijek živahna duha. Njezine priče bude uspomene na negdašnja maškaravanja:
“Majo, svršit ćeš u pržun…”
Iđemo ti ja i Hari jedan dan kroz njegov kvart u Rijeci, priča Maja, kad neko dođe do kontejnera i iskrene jednu vriću cipela unutra. Ja vidin jednu veliku žutu cipelu i govorim Hariju: Trči, molin te, pa mi izvadi iz kontejnera onu cipelu, idealna je za mačkare. Hari pobisni: Majko, jesi li pametna, di ću se sramotit radi jedne stare cipeletine… Ništa, ja ću sama. Uzmem niki štap i izvadim ovu cipelu iz kontejnera i tako je nastala ova maškarada; frak bez rukava, polucilindar na glavi, a na desnoj nozi žuta razbijena cipela…
Kad su u nas u vrime socijalizma u igri bili OUR-i odlučim se, priča Maja, umaškarat u jednoga pametnjakovića koji predviđa da od OUR-a neće biti ništa i da će OUR-ovci fakat dobit niku stvar. Na komadu jute ja ti napišem jednu bezobraznu parolu i stavim je u futrolu od diplome punu prašine. Tribalo je izvest specijalno brisanje te prašine u sali jer to ima simbolično značenje.
Tako sam ti ja došla do stola di je sidio niko drugi nego pravobranilac s općinarima. A meni je Mijo uvik govorio: Majo, ti ćeš jednoga dana, Boga mi, radi tih tvojih mačkara svršit u pržun. Tako ti ja izvadim onu jutenu parolu iz futrole koja je iritirala vlast, a meni će pravobranilac: A, tako, i to baš na današnji dan kad se odlučuje na najvišem nivou, vidjet ćemo se mi još. Poslin ove maškarade bila sam se pripala jer se dotični bio dobro narogušio.
TRADICIJA SE NASTAVLJA
Uz nezamjenjivog i značajnog predsjednika društva dr. Damira Rebića u pokladnim događanjima Imotskoga danas sudjeluje više izrazito zanimljivih pojedinaca: Đica Kujundžić, Pive Bekavac, Nikša Leko, Grgo i Đela Nikolić, Vedran Vrčić, Ivica i Rato Borić, Leo Lipoglavšek, Ante Katanušić, Marija Kukulj… i niz mladih koji usprkos svemu nastavljaju tradiciju maškaravanja i karnevalskih svečanosti.
A zadnjih se godina na toj sceni, u maniri velikog teatarskog komika naprosto razmahao novi lik. Svoju je scensku osobnost gradio na dostojnim karnevalskim uzorima male, ali značajne imotske scene, a njegov raskošan talent mogle bi podnijeti i one puno veće i značajnije.
Riječ je o Zoranu Mustapiću, koji je jednoga dana 1987. završio fakultet i istog dana ušao usred sastanka Bakove družine svečano izjavivši: Evo me, diplomirao sam, sad se mogu mačkarati. A kako je shvatio da mu je u zvijezdama zapisano da se mora maškaravati, jer je rođen u veljači, tako su se od toga dana počele nizati njegove grupne i solo maškarade.
Od grupnih za ovaj tekst spomenimo Zoranova Remek djela svjetskih muzeja, u kojima su svi likovi, njih desetak, glumili poznate svjetske kipove. Na toj ideji je nekoliko godina poslije nastala Fontana, vjerna kopija klasičnih fontana, s kipovima i pravom vodom. Montirana je ulaskom u plesnu salu, i to u mraku, da bi pod svjetlom zasjala u punoj ljepoti i šokirala sve prisutne. Zoran je ovu scenu začinio svojim likom Tereze Kesovije izvodeći pjesmu Sunčane fontane.
Kleopatra, Izbor miss svijeta, Semiramidini viseći vrtovi, Imotski u loncu ili kako se kuha rašćika – ili kako bit obučen u suho svinjsko rebro i list kupusa… Apolon i devet muza i drugo, i drugo…
Imotska Kleopatra na Stradunu
S Kleopatrom je Zoranova skupina nastupala u Dubrovniku, gdje doživljava ovacije. No to nije jedini put kad su Imoćani maskama oduševili Dubrovčane. Stradunom su prošetali Čuvari života, Zmajevi, Venecijanske maske, Povorka paunova, koja je svojom željeznom konstrukcijom dobro izlupala dubrovački Stradun da je sve odjekivalo od buke i od smijeha. A osvajali su i nagrade.
Bili su pozivani i u druge sredine, gostovali u pokladnim svečanostima Makarske, Sinja, ali se na daleki put, recimo prema Kvarneru, unatoč pozivima, nisu često upućivali. Suviše su se davali upravo u svojoj maloj sredini, koja se čudesno pokrenula i ove godine, otkad su početkom siječnja bubnjevi objavili da stvar u Imotskom opet preuzimaju maškare.
Zapalile su se iskre što su cijele godine tinjale negdje u skrivenim kutcima na izgled uspavanih i umornih šereta, otvorili šufiti i kamarini, bauli i armeruni, izvadili bagulini i kapelini, a mi ćemo opet na tu dragu svečanost, gdje se lijepo mogu napuniti baterije srca.
Slobodna Dalmacija, siječanj, 2005.