OD PROSJAKA DO SINOVA I NATRAG

SUBOTA, 17.08.2002.

Piše: Damir PILIĆ

Imotska krajina danas živi od gastarbajtera, no, većina ih je pri kraju radnog vijeka, ili u mirovini. Njihovi sinovi – generacija kojoj se dogodio skok s motike na Mercedesa – pogubila je radne navike očeva… Mnogi su danas na heroinu. Sinovi opet postaju prosjaci: krug se zatvorio

U sistemu mitova i stereotipa, koji naš narod tako brižljivo njeguje, Imoćanima je oduvijek pripadalo posebno mjesto: oni su bili označeni kao “lukavi”, “snalažljivi”, “prefrigani”, “međusobno povezani”, “probojni” (valjda se nitko neće uvrijediti ako kažemo da se najsličniji stereotipi vežu uz Židove). Većinu tih osobina sažima termin “kikaš”, koji se kao lajtmotiv provlači i kroz Vrdoljakove “Prosjake i sinove”, jednu od rijetkih domaćih serija koje su probile regionalne jezične i dijalektalne barijere, i bile gledane u cijeloj zemlji.
Uvjerljivo napisan i režiran, taj prikaz mentaliteta ljudi jedne mikroregije s ruba Hrvatske bio je egzotika za cijelu Hrvatsku: fakini širom zemlje otvorenih su usta gledali kako Matan – kao pojedinac, ali i kao tipski karakter – lakoćom vara žandare cijele Evrope, jednako kako mu je djed (nadimkom Kikaš) varao žandare stare Jugoslavije.
Opora je istina Imotske krajine da sinovi polako opet postaju prosjaci. To je tema ove priče.
Stoljećima u krugu pasivnih krajeva, lišena blagodati industrijalizacije i modernizacije, Imotska krajina (grad Imotski i općine Cista Provo, Lovreć, Proložac, Runovići, Podbablje, Zagvozd, Zmijavci i Lokvičići) oduvijek je oskudijevala u svemu, osim u duhanu. Imoćani će rado naglasiti da ih vlasti nisu mazile zbog njihova naglašenog i neupitnog hrvatstva, u čemu vjerojatno ima dosta istine.
To hrvatstvo bitna je supstancija Imotske krajine. Primjerice, prvi poginuli NDH-vojnik bio je Imoćanin: Milan Luetić, po zanimanju sudac, ubijen 10. travnja 1941., negdje između Sinja i Livna, u borbi s jugoslavenskom kraljevskom vojskom. Prvi poginuli u Domovinskom ratu bio je Imoćanin: Josip Jović iz Aržana, ubijen na Plitvicama 1. travnja 1991. Konačno, prvi poginuli u Oluji opet je Imoćanin: Viktor Lizatović, stradao 5. kolovoza 1995.
Premda Imotsku krajinu Domovinski rat nije izravno zahvatio, iz nje je u njega otišlo tri i pol tisuće mladića, od kojih se 120 vratilo pokriveno zastavom. Dobar dio stanovnika Imotske krajine rado će istaknuti i da su čak trećinu Pavelićevih boraca na talijanskom otoku Lipari, početkom 30-ih godina prošlog stoljeća, činili Imoćani. Nakon sloma “hrvatskog proljeća” Imotski je, uz Drniš i Zadar, označen kao najjače uporište “maspokovskih” snaga. I dan-danas Imoćani svoje preostale Srbe zovu “Rišćani”, kako ne bi morali niti izgovarati tu riječ “Srbi”. I dan-danas u cijeloj Imotskoj krajini na vlasti je HDZ (osim u Lokvičićima, gdje vlada HSP), a imotski SDP, premda najjača opozicijska stranka u mjestu, nema ni stranačke prostorije, niti telefon. Tu, dakle, s hrvatstvom nema šale.
No, Imotska krajina istodobno je dala i čak 59 španjolskih boraca (većinom se radilo o rudarima iz francuskih, belgijskih i čeških rudnika, na čije je sindikate Kominterna imala veliki utjecaj), kao i nezanemariv broj partizana. Uzgred, tek da se situacija dodatno zamuti, nije zgorega notirati i Imoćanina Aleksu Dundića, koji je postao heroj Oktobarske revolucije, pa je o njemu pisao i Tolstoj.
Zlatno doba Imotske krajine bile su sedamdesete godine prošlog stoljeća, ali ne zato što su tadašnje vlasti nešto ludo investirale u ove krajeve, već zato što je nakon otvaranja granica u 60-ima došlo do pravog egzodusa Imoćana u zapadnu Europu: krajem 70-ih, kad je cijela Imotska krajina brojila oko 40 tisuća duša, na privremenom radu u inozemstvu (mahom u Njemačkoj) nalazilo se 11 tisuća Imoćana. Svaka je kuća imala nekoga vani, svako ljeto iz Njemačke su stizali novi modeli Mercedesa, i kraj je naprosto cvao. Na neki način, Imotska krajina bila je naličje komunističkog sna, jer ti ljudi nisu standard svojih obitelji podigli kroz rad u socijalističkoj Jugoslaviji, već kroz tegobno “bauštelovanje” u njemačkom kapitalizmu.
Nakon demokratskih promjena 1990. bilo je logično očekivati da će Imotska krajina, kao jedan od neupitnih bastiona hrvatstva, ponovo procvjetati. No, Imotska krajina u 90-ima je gospodarski rastočena, bez obzira što su se Imoćani za vrijeme HDZ-a znali dičiti da je “cijela Vlada, osim predsjednika države, iz Imotskog” (dug je niz istaknutih HDZ-ovaca podrijetlom iz Imotskog: Domljan, Milas, Vrdoljak, Žužul, Mijo Jukić, Markica Rebić, Žarko Peša…). U 90-ima se u Imotskome napravila moderna zgrada Pošte i to bi, uz rješenje vodoopskrbe i telefonskih priključaka, bilo sve.
Vrlo suhoparno o gospodarskoj rastočenosti: pet glavnih tvrtki Imotske krajine su u stečaju – Vodogradnja, Napredak, Imostroj, Agrokoka i Trimot. Čuvena Poljoprivredna zadruga Imota (s drugom po veličini vinarijom u bivšoj Jugoslaviji, odmah iza kumanovske), koja je imala 400 zaposlenih i mnoštvo kooperanata, nije u stečaju, ali joj je sudbina neizvjesna: devastirana je, a ostaci su joj napola rasprodani. Brodogradilište u Prološcu, gdje su se izrađivali dijelovi za brodove, zatvoreno je. Od 35 tisuća ljudi, koliko se računa da danas nastanjuje cijeli vilajet (od čega u samom Imotskom živi oko 4,5 tisuća), zaposlenih je jedva tisuću, a nezaposlenih nekoliko puta više.
Ponešto je zasigurno skrivio rat. Nešto zacijelo otpada na neumitnu tranziciju iz socijalističke privrede na tržišnu ekonomiju. Dio ide na dušu “meke granice” koja je u ovih desetak godina težište ekonomske i političke moći pomjerila iz Imotskog i Imotske krajine u Široki Brijeg i Hercegovinu (što je osobito osjetio nekadašnji imotski trgovački div Napredak, uništen jeftinijim Sovićima, kao što i znameniti imotski bageristi, koji su svojedobno izrazili spremnost da sami naprave autocestu Zagreb-Dubrovnik te u tu svrhu čak i osnovali poduzeće “IMO 521” – gdje broj iz naziva označava kilometražu između Zagreba i Dubrovnika – već godinama sjede besposleni, jer su u 90-ima velike državne poslove dobivali poduzetnici s druge strane “meke granice”). Krovni nazivnik je HDZ, kao faktor koji je upleten u sve navedene razloge.
Imotski i Imotska krajina danas žive od gastarbajtera. No, većina ljudi koji su 60-ih i 70-ih otišli na privremeni rad u inozemstvo danas je pri kraju radnog vijeka, a dobar dio ih je već u mirovini. Njihovi sinovi, generacija kojoj se dogodio skok s motike na Mercedesa, pogubila je radne navike očeva, a istinu govoreći, nije ih imala ni gdje odnjegovati. I zato nije čudo da dio tih kičmom natopljenih “bauštelskih” mirovina jednu generaciju poslije odlazi na heroin: u narko-statistikama Dalmacije i Hrvatske Imotski spada u gradove u kojima broj ovisnika najbrže raste.
Tako su sinovi opet postali prosjaci: krug se zatvorio.
Na žalost, ljudski vijek je kratak i svi će ti nositelji njemačkih mirovina jednoga dana poumirati, s time da taj dan nije daleko, a pravo dobivanja mirovine nije nasljedno. Tko će tad – da parafraziramo pokojnog frontmena Atomskog skloništa Serđa Blažića – dakle, tko će tad na zgarištu Imotske krajine reći: “Počni, Pajdo, nanovo!”?

O Autoru