UTORAK, 07.srpnja 2015.
Piše: Braco Ćosić
Premijer Milanović se zadnji put šetao ulicama Imotskog kad je bio u oporbi, u jesen 2008. godine
Imoćani likuju. Skoro pa slave, ali kako ih je većina na radu u Njemačkoj ili su po sezonskim poslovima na našem Jadranu, kako bi zaradili kruh za svoje obitelji, nema ih na ulicama, ali su kazali da će prvom prilikom proslaviti značajan dan u novijoj povijesti svoga grada i Imotske krajine. Naime, u četvrtak navečer, 2. srpnja ove godine, u jednoj informativnoj TV emisiji, premijer Zoran Milanović javno je spomenuo – Imotski!
Prvi i jedini put, koliko nas pamćenje služi u svom već četverogodišnjem mandatu. I nije to bio spomen, recimo, tipa “Imotski je ovakav, Imotski je onakav”, već ga je spomenuo u kontekstu tradicionalne uzrečice Antuna Vrdoljaka o njegovoj znamenitoj babi Lončaruši.
I tako naš premijer, da bi dočarao kako narod u njegovu kraju, u okolici Sinja, niti 50 kilometara zračne linije od Imotskog, govori stare izreke kako bi ih povezali s današnjim primjerima iz svakodnevice, eto spomenu Imotski.
Na oduševljenje svih u ponosnoj Imotskoj krajini. Čini se da većeg veselja nije bilo ni davne 950. godine, kada je bizantinski car Konstantin VII. Porfirogenet u svojoj knjizi “De administrando imperio” prvi put u povijesti spomenuo Imotu kao starohrvatsku župu, a time i grad Imotski.
Ipak nitko ne plače
Naime, u četvorogodišnjoj vladavini Kukuriku koalicije, nitko, ama baš nitko iz Vlade Republike Hrvatske nije službeno niti primirisao Imotsku krajinu. Čak ni za otvaranja tunela “Sveti Ilija”, najveće dosadašnje investicije u Imotskoj krajini, ali bogme i na razini županije, nije se pojavio nitko iz Vlade, pa ni resorni ministar. Iako redovito čitava Vlada hrli u neke druge krajeve Lijepe naše, na otvaranja sportskih dvorana ili asfaltiranih lokalnih prometnica.
Ma, da se razumijemo, neće nitko u ponosnoj Imotskoj krajini plakati zbog toga. To što nitko nije došao, pa i sam premijer glavom i bradom, neće ostaviti Imoćane tužnim, kao što ih slične stvari nisu ostavile tužnim ni za bivših Vlada.
Naučili su oni da ih se samo tetoši i tapše po ramenima kad su kakvi izbori. A to što ih se u samo posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko tisuća odselilo u Njemačku na rad, da su se iselile brojne mlade obitelji, da ih je desetak tisuća nezaposleno, da nema ni jednoga gospodarskog subjekta koji bi Imoćanima dao malo nade, to nikoga ne brine. Pogotovo ovu Vladu i njezina premijera.
Upravo ovih dana obilježavaju se brojne obljetnice stradavanja Imoćana u Domovinskom ratu. Recimo, ona u Trstenu kod Dubrovnika, i to baš na dan kad je premijer izustio ime Imotski. Nije se možda sjetio 36 mladića Imotske krajine koji su svojim životima donijeli slobodu Dubrovniku i jugu Hrvatske; zajedno s ostalim braniteljima donijeli slobodi i premijeru i Vladi.
Komentiraju zato Imoćani na razne načine premijerovu rečenicu, no svi se slažu u jednom. I Imotski i Imotska krajina zaslužili su veću pozornost, ali i pomoć ove Vlade.
Štovani premijeru i štovani ministri, ne smije se gledati Imotski kroz naočale ideologije ili one “znamenite” premijerove “mi ili oni”, tko je za koga glasovao i tko ima više glasova, modri, žuti, zeleni ili crveni. Ponosnom narodu Imotske krajine stoga nije dobro došao ni premijerov spomen Imotskog. Kada mu nije pri srcu, bolje da ga i ne spominje u onakvom kontekstu!
