PONEDJELJAK, 20. srpnja 2020.

Piše: Zvonko Kukavica
Foto: Imotski.in

U ekonomskoj teoriji je prihvaćena definicija novca kao: obračunske jedinice, sredstva osiguranja vrijednosti  i sredstva razmjene – međutim, to u ovom trenutku za većinu od nas nije bitno.

Pažnju internetskih portala prije nekoliko dana je privukla ispovijest ogorčenog njemačkog turista, koji je tužno zavapio kako mu je na Krku za 100 eura dalo svega 610 kuna, dok tečaj HNB-a procjenjuje jedan euro na 7,50 kn.

Pretpostavljam da je cijela transakcija izvršena u skladu sa Zakonom o deviznom poslovanju na temelju kojeg ista ta Hrvatska narodna banka izdaje odobrenje za obavljanje mjenjačkih poslova, ali ni to u ovom trenutku nije bitno.

Prijeđimo na bitno.

Prilično je razumljivo da fizički jednominutni kontakt dvoje ljudi prilikom kojeg razmjenjuju papire, a jedna strana dobije papir koji predstavlja službeno sredstvo plaćanja i  istovremenu gubi približno petinu vrijednosti može dovesti do potencijalnog osjećaja nelagode.

Postoje dvije grupe razloga koje pokušavaju dati legitimitet navedenoj poslovnoj aktivnosti:

  • ” Oderalo bi ga i na drugom mistu” – nesumnjivo osnovan argument. Vjerojatno bi se i po obalama Italije ili Turske mogle pronaći i egzotičnije ponude, ali ipak su zamislivi i bolji načini pozicioniranja države ovisnice o turizmu.
  • ” Ne utječe tečaj na potrošnju turista” – optimistična teza. U vremenima dok dojenčad uz užinu dvaput skrola smartphone,  prilično je optimistično očekivanje kako će turist ponukan navedenom transakcijom načeti novih 100 eura i potrošiti kompletan iznos na par kila nektarina.

 

Ipak, ostaje nada kako će baš naša obalna mjesta srušiti paradigmu o ekonomiji kao znanosti kojom društva koriste oskudne resurse, jer ako uz ovakav način poslovanja zbilja dugoročno postoji dostatna količina turista  – nikakve oskudice tu neće biti, ni za vinara, ni za povrtlara.

Uvođenjem eura kao službene valute će ovakve vijesti  dobrim dijelom postati stvar daleke i pomalo romantične prošlosti, ali će ipak biti potrebno još vremena kako bi se špekulantsko djelovanje prestalo promatrati  jednakovrijedno kao poduzetništvo, a možda još i više vremena da bi se pojmilo kako je slijepo vjerovanje u snagu slobodnog tržište bez regulacije jednako razumno kao i očekivanje spontanog razvoja slobode u autokratskim društvima.

Za kraj prilažem aktualan i tridesetak godina star uradak sarajevskih komičara:

O Autoru