UTORAK, 23.lipnja 2020.
Piše: Zvonko Kukavica
Bilo je to relativno nedavno, točnije krajem prošlog tisućljeća, ajde ako ćemo bit precizniji, bilo je to u listopadu 1999-e. U zapuštenijim gostionama je još uvik svira Coco Jamboo, a bolje su već otkrile i uvelike prezentirale novi hit Mambo No. 5.
Tog dana, 9.listopada 1999 –e je narod već od jutra bio užurban, baš ko i uvik kad je kakva ozbiljnija nogometna utakmica u pitanju. Piva se ladila, a vino se nije ni moralo prilivat u manje suđe od demejane.
Društvenjaci su već uru prije utakmice zauzeli misto, a kvalifikacijsku utakmicu između Hrvatske i SR Jugoslavije su gledali baš svi. Gledali su i navijali – neki iz patriotskih, neki iz političkih, neki iz socioekonomskih, neki iz ostalih, a neki iz nogometnih razloga.
Gledali su pankeri, nadajući se da će izbiti kakva ozbiljna pizdarija bilo kakve forme, isto ko što su gledali i ostali građani, nadajući se kako to može biti prekretnica nakon koje će se prestati gledati ta besmislena barbarska igra i uspostaviti građansko društvo.
Svi su gledali osim dva tetovirana hipstera u ćošku gostione, koji su gladili jedan drugom bradu i uvjeravali se kako će za dvadeset godina doći njihovo vrime.
Konobar im je nosio tri deci cedevite u ćošak i na povratku dometnio mladićima za šankom – jebiga, nisu loši momci. Naši su, ovi manji je navodno iz Krstatica. Gasterbajteri.
Nekoliko dana kasnije:
Upućeniji znaju da je utakmica odigrana u Zagrebu i pred očima 38 743 gledatelja je završila rezultatom 2:2. Nije dobro, bod je premalo. Televizijski gost analitičar je nakon utakmice rekao kako moramo svi skupa prihvatiti rezultat i skupiti glave.
Junak ovog teksta ( iz razumljivih razloga anoniman) nije bio zadovoljan takvim objašnjenjem. Da bar postoji nekakav medij u kojem bi se potpisa ko @karabatak i objasnio cilom svitu zašto fale bodovi. Rastvorio je Sportske novosti koje su već na naslovnici nudile otvoreni telefon i anketu o eventualnoj smjeni izbornika:
- Halo
- Dobar dan, zoven se __, zoven iz ___i iman ____ godina. Ja mislin da je vrime da se rastanemo sa izbornikom. Nikakve ideje tu ja nisam vidio, nema u igračima života. Ne mogu virovat da cilo drugo poluvrime nismo uspili stvorit dominaciju. Dopustite da buden malo vulgaran, ali ako ih nije razbudilo vatanje našeg beka za jaja, onda ne znam šta ih može probuditi. Eto, tako nekako mislin, da vam sad ne uzimam vrime.
- Uglavnom se slažem, ali koga trebaš i odakle ti broj ? Ne znam zakaj me zovete svo jutro ?
- Ništa unda. Klap.
Dvadesetak godina kasnije:
Iskustvo je naučilo anonimnog junaka da samo jedna znamenka može promijeniti čitav kontekst razgovora.
Čovik mora bit oprezan.
Kad imaš lošu sriću, onda se i na kakvoj slobodnijoj zabavi pohvališ životom punim plućima uvjerenom demokršćaninu, a kakvom kamataru se žališ na porezne presije.
Uglavnom, za dvi – tri nedilje dolaze izbori i triba zaokružit kakav broj.
Vjerojatno je krivi broj, ali najgore je ne sudjelovat.
Bezveze je sidit u kući.