Galantarska priča

Cijela prošlost kao da se mrvila pod cipelama što ih je kupio u Beču. Dva naraštaja njegovih, s teškom galantarskom korpom ovješenom u križ preko ramena, ostavljali su rodni kamenjar gdje raste mirisno smilje, a zvijezde nebeske padaju u mrak, u noći sv. Ivana. Gazio je Marko s ćaćom staze i bogaze Europe, lakomisleći da se svakim korakom udaljava od čereka zemlje, deset strukova podbrane rašćike i grumena pure, što mu je zauvijek zastao u grlu poput gorka okusa sirotinje.

Ja ne pivan što ja pivat znaden,
neg da tugi na srce ne daden.

Ganga Marko kroz stisnute zube, ni od radosti, ni od tuge. Tek tako.

Žari se božji kamenjar, svuda dokle oko seže su suhozidi i kržljave loze, a Markovu dušu zakrilile mrke sjene što da izgone iz zavičaja. Pred njim se uzdiže Bijakova i zaklanja krajinu od primorskih južina, okopnili su snjegovi na visovima.
Ćaću je, za vječnost, položio u šamatorju pod jednostavnom preslicom i brecavim zvonom. Potrošio se otac gazeći blatnjave ceste, zametene putove, obijajući pragove i nudeći robu što ju je nosio o ramenu u drvenoj, preteškoj galantarskoj korpi, tu nezamislivu količinu sitnica složenih u nevjerojatnom redu.

U Raj poveli te anđeli,
na dolasku tvome primili te mučenici,
i poveli te u sveti grad Jeruzalem….

Još mu je zvuk fratrovog mrt’ačkog pjevanja odzvanjao u glavi. „Mirno počivaj mili ćaća i odmori umorne noge, učinio si što je bilo do tebe“, mislio je Marko sam sa sobom. „Sada je na meni red.“

Djevojci Jeli, rumenih obraza, utvrdio je riječ da će je za Božić povesti k oltaru, a ona njemu da će ga vjerno čekati dok treba. Prvi put sam odlazi od kuće, bez ćaće koji ga je svemu poučio; još jednom će u Prag, ostavio je svoju galantarsku torbu kod Đudije koji im je zaduživao robu, mora dobro trgovati ovoga ljeta da isplati njihovu zadnju turu i da mu ostane preko toga, pa će natrag u rodni kraj prije nego zaboravi otkuda putuje. Nikad se u njegovih nije govorilo o strepnji odlaska, ostavljanju ognjišta, maglovitim pejzažima sjevera, vlažnim livadama, ubitačnim cestama, samoći i daljini koje ih polako pobjeđuje – baš kao što su mu i ćaću satrle. Trebalo je sve otrpjeti, jad podnijeti da bi se saziđala  krajputaška bijela kuća od klesana kamena, ogledalo i dika obitelji, pa koštalo što koštalo. U koracima mu je ostao zapamćen ritam cesta i daljina, noge su ga same nosile njegovu cilju dok mu se utroba bunila preplavljena bolnom čežnjom za guvnom iza kuće, i starim orahom što je samonikao u međi. Miris doma, ognja i Jeličine garave kose još mu je titrao u nosnicama.

Sjedne Marko pod dub na kamenu sopicu da e potare običaj, iako se još nije bio umorio. Izvadi duhankesu i poče zamotavati cigaretu, pomnjivo i gotovo svečano. Duboko udahne dim leđima naslonjen na staro deblo, i zaklopi vjeđe – cvrčci iz krošnje ga uljuljaju u misli o Jelici i njezinu milovanju, o materi i mirisu ušćipaka što mu ih je spremila za poputbinu, o vrućoj varenici iz kotluše i pogledu što puca niz ozelenjele pristave sve do u Imotsko polje. To potraja samo nekoliko časaka, a onda Marko ugasi cigaretu, pospremi dragocjena sjećanja u skrovite trezore srca i zametne ključ, tu pod starim dubom, da ga njegovo tajno blago dočeka kad se opet povrati u svoje sunčane prančioke. Pod tom golemom krošnjom, već generacijama se događao isti nijemi rastanak s rodnim krajem, od toga je „mejaša“ svatko od galantara postajao neotkupljivi beskućnik, što napušta opseg domaćeg kruha i sveti prag doma. Europljanin!

Putovalo se dugo, neudobno, pješačilo se, i vozilo ako je bilo sreće. Od Zagreba će vlakom za Prag; ondje će se malo srediti da ga svijet prepozna kao svoga. U džepu mu ogledalce i češalj, u kovčežiću čista košulja i kravata, bez toga se ne bi moglo. Preobražen u svoje novo, europsko lice, krstariti će Češkom, Njemačkom, Austrijom, od grada do grada, od sela do sela, od vrata do vrata, nudit će svega blaga iz čarobne galantarske korpe u koju stane više nego što ima mjesta. Po rubu će objesiti kravate, ogledala, škare, remene i vrpce, ženske šudare i nožiće temperine i brtvuline, a unutra novčanike briktaše i kutije za duhan, češljeve i ukosnice, igle, konce, žigice i dugmad. Upaljači, papirići i kremenčići u tajnom su pretincu jer se na toj robi zgrtao novac, a bila je zabranjena, i zbog nje su ih proganjali žandari. Sve je tu bilo izloženo, sve na prodaju.

Znao je Marko naizust njemačke i češke nazive svake stvarčice koju je prodavao, a ponešto i francuske, jer ga je put nosio i u Belgiju. Kad bi prispio pred kakva kućna vrata njegov mu je izgled bio preporukom, kako domaćica ne bi pomislila da ima posla sa skitnicom.
Već su galantari utrli svoje putove po Europi, poznavalo ih se likom i robom koju su prodavali. Trebao je samo pomno paziti da bude uredno počešljan i obrijan, i da obavezno ima svezanu kravatu; tako se doimao uspješnijim i pouzdanim putujućim trgovcem koji je ulijevao povjerenje, a izgledom se nije razlikovao od ostalih zapadnjačkih trgovaca – pokućaraca.

Naučio je Marko, radeći s ocem, da će u svakoj domaćici kravatom pokazati svoju uljuđenost, jer se njezin ispitivački pogled prvo zaustavljao upravo na tom detalju, kojim se i on sam hotimice deklarirao kao jedan od njih. A na sajmovima gdje se motalo puno svijeta, po odijelu se nije razlikovao od domaćih, bio je jedan od istih. Kravata je bila njegova putovnica za ulazak u svijet trgovine i novca.
Galantarski su se putovi često križali i presijecali, pa su i susreti s drugim galantarima iz rodnog kraja bili svakome na radost. Razmijenile bi se vijesti od kuće, ali i korisni savjeti što se tiče trgovine. Galantari su bili navlast isto odjeveni, pa su već samim odijelom s neizostavnom kravatom, bili prepoznatljiv „trade mark“ svog putujućeg zanimanja.

Tog je ljeta Marko uspješno trgovao, vraćao se po robu u Prag četiri puta, isplatio je očev i svoj dug židovskom trgovcu u Pragu, i uputio se dalje u Njemačku. Novčanik mu se debljao, a on se osjećao punim snage i radosti što je donio odluku o povratku. Mislio je samo na jedno: „Još malo pa gotovo, vratit ću se, moga’ bi otvoriti i kakvu trgovinu, ljudima svašta triba, a i selu i okolo nema dućana“.
Došlo je vrijeme kada je trebalo poslati štogod novca kući da čeljad ne bi oskudijevala. Za Veliku Gospu Jure će ići u rodni kraj, pa će rado ponijeti što je Marko pripravio: kravatu za mlađeg brata, majci, sestrama i Jelici svilene šudare. U majčin je zamotao svežanj novčanica, u Jeličin pismo i sliku što ga je slikao bečki fotograf. Na slici je dobro ispao, u novom odijelu s kravatom na veliki čvor. Bit će Jelici milo oko srca, a i njezinima na ponos što im je budući zet svjetski čovjek koji je očigledno dobro zaradio čim se slikao u gradskoj odjeći.
Obijajući tako pragove kupaca cijelo ljeto, naučio je da mora otjerati misli o rodnom selu što su ga sve više salijetale. Ni danas nije znao jesu li mu i ćaću morile iste čežnje, i kako se s njima hrvao. O tome kao da je bilo zabranjeno razgovarati, i same riječi su ih ranjavale više nego su mogli podnijeti. Znao je Marko dobro što je život, ali ga je sam živio iz prikrajka, uz druge, u susretima s drugima. Žudio je za povratkom jer je za nj život bio u domovini, istodobno strepeći od gubitka onoga što ostavlja – znao je da nema drugog posla kojim bi tako dobro zarađivao.
Ljeto je brzo iscurilo poput sitna pijeska, rujan je povlačio maglene koprene po njemačkim kotlinama, a Marko svejednako snivao osunčani jug: zrelo grožđe što ga njegovi sada beru, Mihovilsko ljeto, mrke kupine na drači, prančiok pod orahom s pravom mjerom sjene i sna gdje bi drijemao u sunčano popodne, i lastavice što se jate pred odlazak u žarku Afriku.

„Ah, da sam tamo!“, izletje mu na glas, dok je zamećao galantarsku korpu na rame i kretao u novi pohod. Odluči ostati još mjesec dana pa će put pod noge: taman će prispjeti na svinjokolju i prve bure koje okupe ljude oko komina.

I dođe taj dan, kišan, siv i sumoran, a Marko se spremi putovati na jug, među svoje. Uze korpu, napuni je darovima za rodbinu, i zaputi se kući preko znanih kažiputa. Opisao je zadani krug posla i zarade, sada hita toplini rodnog gnijezda i ništa da ne može zaustaviti.
Gizda se Marko, sve je novo na njemu od odijela do kravate. Na ruci sat, u džepiću zlatnu penkalu (iako je s mukom pisao riječi), nek’ se vidi tko je, nek’ se zna da je dobro zaradio ove sezone. Kloparaju kotači vlaka što ga nosi Zagrebu, Marko se izvalio na sjedalo u praznom kupeu i zapjevušio ispod glasa:

Ženit ću se i ja ove zime,
da se mater ima svađat’ s kime.

Put je putovao, i razmišljao o svemu što je prošao ovog ljeta: o novcu i trgovini, o našima što će još galantariti do Božića, o dućanu kojeg će otvoriti u prostoru što da je ćaća za to namijenio (dalekovidan je bio njegov ćaća), o Jelici i njezinoj mirisnoj jedrini što će ga dočekati kad joj prvu večer dođe na silo, o kamenoj kruni koju mora staviti oko otvora čatrnje, o svojim svatovima, pucanju iz kubura, jabuci na barjaku…. i uljulja se u san, a kroza san ređa pjesme, što momačke, što ljubavne, onako kako mu same dolaze u pamet.

Predsjedajući u vlakove, vozeći se kamionima, drndajući se kolima i hodeći, zametnut galantarskom korpom što mu je svakim danom bivala nekako teža, vraćao se kući zauvijek.
Marko konačno dospije pod Jozatin dub, nadomak rodnom pragu. „Evo me kućo!“, klicao je u srcu.

Sjedne na sopicu, pod zubato sunce što je rasvijetlilo krajolik blještavim sjajem iako mu je zima otela toplinu, nasloni umorna leđa na staro deblo i olabavi čvor kravate. Duboko udahne, pa izdahne, kao da želi istisnuti sav dim i smrad kolodvora i sajmova.
Izvadi kupovnu cigaretu od onih što ih je donio iz svijeta, i poželi prstohvat škije da zamota jednu domaću, ali ta želja potraja samo časak. Marko povuče prvi dim, zatvori vjeđe i odahne.

Ispunio je sve što je zacrtao. Sad sjedi i priziva zapreteno sjećanje na jednostavnu ljepotu doma, mirise, okuse, glasove i svjetlost što ih je pohranio tu, pod starim dubom, da ga u sigurnosti dočekaju na povratku. Osjeti mu navirahu u toplim valovima što su se razlijevali utrobom i grijali je. Ostade Marko nekoliko časaka sklopljenih vjeđa, uronjen u misli, a onda posegne za kravatom, razveže je i podigne k očima.
„Neka te, moja putovnice, odmori se i ti do svatova! Odradila si svoje, teško da bi bez tebe prispio gdje sam prispio, otvorila si mi svaka vrata“, pomisli i spremi kravatu u džep jakete.

Ostade Marko pod Jozatinim dubom još malo vremena, na licu mu se ocrtava mir čovjeka koji je blatnim i prašnjavim putovima dospio u sveti rodni kamenjar. Nevoljko podigne vjeđe, a vidokrug mu ispuni stara krošnja s tek pokojim smeđim listom.
Među golim granama igralo se zimsko sunce i jato vrabaca. Živ-živ, živ-živ…

Galantaru što si u tuđini,
vuče li te srce domovini.