Imotske srijede

Za srijede su se spremali trgovci, gostioničari, mali puk, sela Imotske krajine, Gornja i Donja Bekija, Duvnjaci, Ramljaci te stanovnici iz daljnjih mjesta Bosne i Hercegovine, Bračani, Hvarani i primorci. Brdski i zagorski seljaci susjedne Bosne i Hercegovine svoje proizvode mogli su unovčiti jedino u Imotskom. Stočari su stoku mogli prodati jedino u Imotskom. Trgovci stokom, na veliko su kupovali krupni i sitni zub. Dopremali su u Bašku Vodu. Odatle su brodovima prevozili na otoke.

Srijedom bi se našla u Imotskom po koja tisuća ljudi, sa svih strana. U masi se isticalo šarenilo nošnji. Po odjeći si mogao, odmah, prepoznati odakle je tko. Zaglušna se buka sastojala od razgovora, od vike koju su stvarali prodavači, najavljujući urnebesnim hvalama svoju robu, od pogodbi kod prodaja i kupnji, a ponekad i od svađa. Sakupljači narodnog blaga i psihijatri mogli su na Pazaru srijedom, pronaći mnogo toga za svoja zanimanja, kad bi se opisivale pojedine epizode. O zanimljivim i smiješnim tipovima, koji su se nalazili na imotskim Pazarima, mogle bi se napisati čitave knjige. Zanimljivo je bilo promatrati na Pazaru varušanina i seljaka. I jedan i drugi držali su se dostojanstveno!
Općinari su srijedom imali pune ruke posla. Trebalo se pobrinuti za marvinske putnice, ubirati pristojbe, upravljati javnom općinskom vagom za mjerenje. Da se spriječi lupeština i drugi neredi, starala su se četiri općinska policajca: Đura Olez (Kadijević), Aćim Šarević, Malković Ćerluka i Šimun Mendeš. Poznati su bili lupeži Trlini iz Ravče kod Vrgorca, iz Kozičkih Poljica te neki drugi brđani. Navikli na lagodan hajdučki život koji se sastojao od pljačke, nastojali su svoje lupeške apetite zadovoljiti krađama na Pazarne dane. U suzbijanju tog poroka, pomagali su i žandari. Nisu bili rijetki slučajevi da su za lupežima trkali niz ograde.

Zanimljivo da su na imotski Pazar dolazili trgovci starinama. Sačuvala se u narodu do danas priča o Čifutima koji su kupovali od seljaka razne predmete iz rimskog doba. Težaci su slučajno nailazili na rimski novac i druge stvarčice, kopajući i obrađujući zemlju. Te predmete prodavali su Imoćani i Duvnjaci. Kolekcionari su važne predmete dobivali za jeftin novac.

Srijedom se u varuš dolazilo i bez nakane da se što kupi ili proda. Žene željne razgovora, s nakanom da će štogod nova čuti, uštapile bi se na jednom mjestu. Vreteno se okretalo u rukama, a vuna pomalo klizila s kudilje. Bilo ih je, koje su nosile ispod pazuha kokoš na prodaju. Neke bi se šćućurile ispod Džamonjine kuće, čekajući strpljivo kad će prodati kokoš ili jaja. Kupovali su Imoćani, a najviše trgovci iz makarskog primorja. Kroz Pazarnu gužvu probijali su se mladići i djevojke. Za njih je bila srijeda „dan zamiračine“. Nigdje lakše pronaći buduću ženu, nego na Pazaru u varušu. Oči su pronalazile ono što bi se svidjelo. Izvan varuških ulica ugovoreni su sastanci. Stvarale se važne odluke. Događalo se da bi djevojka mjesto svojoj kući, otišla s draganom u njegove dvore. Nekad je to svršavalo mirno. Bilo je slučajeva da su „umaknuća“ izazivala nerede ili u jednoj ili u drugoj kući, a nekada u objema.

Srijedom se uglavnom trgovalo. Središte se nalazilo „pod kostelom“. Na širini ispod „skalina“ gospodarila je trgom stoljetna kostela. Zasadili su je Turci Ćosići. Prema predaji povukli su se u Vrdol, a imanje u Imotskom prepustili Vučemilovićima, došljacima iz Bosne. Deblo joj je opasano kamenim stubama. Stvorio se pogodan prostor za prodaju sitnih predmeta. Tu su se, srijedom, nalazili prodavači opute i opanaka. Visoki mršavi Sakarlija imao je dosta djece. Trebalo je pronaći sredstva za kruh tolikoj sirotinji. Prodavao je opanke na poseban šaljiv način, zabavljao je kupce. Pod kostelom je sjedio općinski činovnik. Ispred njega je velika vaga za mjerenje teških vreća. Da izbjegnu to plaćanje, seljaci su nosili sa sobom kantare. Njima su vjerovali. Znali su na kantaru nagoditi kilograme i oke. Svaki put bi čvrsto prstom zabilježili, dok bi kolac s ramena skidali. Kostelu je oko 1922. godine posjekao načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predčasniku načelniku Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod današnje pošte.

Imoćani su prostor od Ulice Ante Starčevića do hotela Imota nazivali Pazarom. Odatle do policijske postaje prostor se zvao Stradun. Na tim prostorima, uglavnom, se odvijala sva trgovina, osim trgovine stokom. Na Pazaru, tik do stubišta, prodavalo se voće. Imotska krajina, u to doba, nije mnogo uzgajala voćke. Najviše se prodavalo grožđe, a o Petrovdanu sitne kruške. Drugog boljeg voća iz krajine nije bilo. Bilo je dosta na prodaji zezdelija i drinina. U svoje vrijeme prodavale su se kupine. Posebno se u tom isticala Gajtanova sestra Ana. Svaki prodavač uz krtol je držao lončić. Služio mu je kao vaga, za to jeftino sirotinjsko voće. Brkaš iz Lokvičića dotjerao bi, na konju, u vrećama iz primorja naranče. Kupovala su ih gospoda i oni dubljeg džepa. I bogati i siromašni, najeli bi se crnih, slatkih, sočnih šljiva, koje su dogonili na konjima Ramljaci od Šćita i Prozora. Po svemu sudeći, imotska srijeda bila im je najbogatije tržište. Mali puk bi za mjerenje unajmio od općine baždirane male vage s tanjurima. Za uslugu dobili bi koji kilogram voća. Jožua Brečić na Vodovodu, puštao je vodu, dnevno, samo pet minuta. Rijetko je tko imao u kući slavinu. Na nekoliko mjesta u varušu bile su javne slavine. Na desetke kućanica čekale su red sa sićima. Neke bi se vraćale s praznima, jer im vrijeme nije dozvolilo da ih naliju. Djeca malog puka, nosila su po Pazaru u sićima vodu kišnicu. Žedni su plaćali po koju krunu za lončić. Žeđ nema očiju. Nije se pazilo na higijenske propise. Srijedom su dobro prolazile „kuvarice“. Nekoliko njih na svojim stolovima prodavale su kruh koji su same pekle. Znalo se koliko „ruka kruha“ zapada. Tako su ga nazivali, po izduženom obliku.

Na Pazaru, istočno od kostele, prodavala se pšenica. Najviše se cijenila ona iz Tribistova. Prodavalo se dosta krumpira. Pred Božić su dogonili Bagarići od Studenih Vrila glavati kupus. Radi tvrdih glavica, visoko su ga cijenili. Varušani su kupovali dosta za kiseljenje. Božić se nije mogao zamisliti bez „kapurala“. Zimi se kiseli kupus mnogo kuhao sa svinjskim mesom.
Na Stradunu su se nalazili vrtli Zane Vučemilovića. Tu se prodavalo sijeno. Natovarena kola iz Duvanjskog polja, čekala su kupce. Tu se moglo kupiti i daske. Dogonili su ih Bosanci od Kupresa.
Skalini su vezali Pazar s Bazanom. Na trgu, ispred turske dobrotvorne ustanove, koja se zvala Bazana, a bila je još u dobrom stanju, prodavala se stoka. Bilo je krupnog i sitnog zuba. Veterinar Miro Bulić vrtio se je između goveda, konja, ovaca i svinja, vršeći preglede, da se ne bi uvukle kožne bolesti. U staroj Macovoj kući, imao je svoj ured općinski službenik Lujo Vrčić. Imao je i pomagača. Za brojnu stoku trebalo je izdavati“marvinske putnice“ . Posebno su aktivni trgovci stokom, obučeni u kožne jakne. Isticali su se: Tomo Čizmić sa Zadvarja i Milan Pejković iz Žeževice. Među goničima, koji su u velikim skupinama tjerali kupljenu stoku, isticao se Rade s Posušja. Bez milosrđa, tjeralo se preplašene, gladne i obezglavljene životinje niz Džombušu, Pilicerovu ulicu, prema Kamenmostu.
U Baškoj Vodi čekali su brodovi, koji su ih prebacivali na otoke. Oko 1923. godine, općina je napravila uredan marvinski Pazar, ispod današnjeg autobusnog kolodvora.

Skalini su dobro služili za Pazarnu srijedu. Na vrhu na samoj Bazani, prodavalo se pokućstvo. Izrađivali su ga u Rakitnu od bukova drva. Vezali su kraj s krajem bukovim klinima. Nigdje nije bilo brokve ili čavla. Bilo je tu kreveta, stolova, stolaca, bešika, sinija, lopata, vila, grablja i ostalih drvenih kućnih potrepština. Što se ne bi prodalo, ostavljalo bi se u Lekića kući za drugu srijedu. I po drugim imotskim kućama, za plaću se pohranjivala neprodana roba za drugu srijedu.
Na donjem dijelu skalina, prodavali su se sitni predmeti. Kovači s Velima donosili su svoje majstorije. Mogao si kupiti: srpove, kosiriće, kose, motike, krampove i ostalo kovano od željeza. Bilo je na skalinima „svića smrduša“. Te neugledne posudice s petruljem i paverom od pamuka služile su za nuždu. Iz njih se izdizao visoko smrdljivi plamen. Zagvožđaci su držali pred sobom svoje kotluše, ćupove, vaze za cvijeće, lule i druge predmete. Pitali jednog: „Što goniš na magaretu?“ Odgovorio je: „Ništa, ako padne!“. Iznad njih sjedile su „vunarice“. S vrećama vune čekale su kupce. U zamjenu za silnu galanteriju, koju su nazivale „ćari“ dobivale su vunu. Pješačile bi po selima Bugojna, Kupresa, Duvna, po istočnoj Hercegovini. Uprćene s teškim teretom, umorne, žedne i gladne vraćale su se kućama. Isplatilo im se. Uvijek su svoj trud dobro iskoristile. Vuna je bila tražena i dobro se plaćala. Gospoda su se bojala crne vune. Na ulici, koja je prekidala Skaline, strpljivo su čekali konji i magarci, natovareni s biljama drva. Najviše su se cijenila ona iz Crnovra. To je predjel oko Dolića Drage, Gornjih Metera, Petričevića, Jukića i Sabljića.

Na Pjaci (današnja Ulica Ante Starčevića) prodavalo se zelje, riba, žabe, rakovi. Zelje su uzgajali i prodajom se bavili Nebriževčani. Imali su zemlje uz Vrljiku. Iste mogućnosti imala su i druga sela uz rijeku. Nisu znali iskoristiti prigodu. Žabe su prodavali Šute i Gudelji iz Zmijavaca. Jednom su zatrovali čitav Imotski. Negdje blizu Duvna ulovljene žabe prouzrokovale su, jednog petka, nevolju u Imotskom. Tko je jeo, stala mu je voda. Spašavao je apotekar Ferari sa svojim praškovima. Ukusne su bile pastrve i masnice iz Vrljike. I rakovi su bili na cijeni. Od njihovih repova varušani su pravili rižot. Prodavala se morska riba. Osim srijede, tu se svako jutro prodavalo i kupovalo.
Srijedom su dobro radile gostionice ili krčme. Na Bazani su bile dvije: Ane Lekić i Katice Nikolić (Kuzmanove). Posebno je bila poznata krčma Šime Poštenjaka. Tu su nalazili dobru hranu mesari, preprodavači… Grabovčušina krčma (Frane Mostarčića) bila je na položaju. Imala je dosta posla srijedom. Manje poznate gostionice bile su: Bepa Jelavića, Šjelina, Rudolfa Nikolića, Marka Ostojića, Vlajčića. Povremeno su nicale i druge te brzo nestajale. Gostionica Pere Marendić radila je i običnih dana jer su ispred nje polazili autobusi i tu se vraćali. Poznata je na daleko. Ta debela krčmarica bila je pojam za putnike koji su svraćali u Imotski. Hotelčić Marka Dunde služio je za gospodu koja su prolazila i navraćala u Imotski.

Imotski je dugim desetljećima živio od Pazarne srijede. Od općine pa do najmanjeg siromaha, bilo je za svakoga zarade. Svi su čekali taj dan i nastojali se uklopiti na svoj način. Siromašni stalež srijedom bi nabavio meso za čitavi tjedan. Janjci su bili jeftini. Za prodanu kožicu, dobilo bi se toliko, koliko se platilo za janje. Meso je ostajalo badava. Kuće po strani, vrtovi, služili su za „parkirališta“ konja i magaradi. Roba za prodaju istovarala se po tržnicama. Konji i magarad vezali su se dalje. Varušani su koristili ta „parkirališta“ radi đubra. Na samostanu su sačuvani do danas „balančuci“ za vezanje konja i magaradi. Naplaćivalo se đubrom, koji bi ostavile vezane životinje. Pred večer, kad bi završio Pazar, nekoliko starijih žena rastrkalo bi se po Pazaru, Bazani, s metlama u rukama. Pokupile bi sav đubar. Sutradan bi bilo smetlarima manje muke. Filanci su se vrtjeli po Pazaru kako bi na lukav način i oni štogod ulovili. Pazili su na duvandžije. I ti su bili mudri. Rijetko bi koga ulovili, više su sreće imali kod običnog svijeta. Kažnjivo je bilo pušiti cigaru od domaćeg duhana. Ostali su Imoćanima u dugom sjećanju Joje i Bukalo. Pomagali su srijedom Šimi Poštenjaku u gostionici. Zadaća im je bila poklati janjce, oderati i ispeći. Prošetali bi Pazarom noseći na ramenu ražanj s pečenjem, vičući iz svega glasa: „Odi ga vruća, vruća tko nije ruča! U Šime Poštenja, a kilo janjetine, 10 dinara. E, što je tuka jalova! Maslo i meso.“ Obična raja po Pazaru uživala je besplatno u mirisu pečenja.

Sve su to sitni događaji od kojih se sastojao život. Današnjoj je generaciji to neshvatljivo. Mnogo je djece bilo u kućama, a vladalo je veliko siromaštvo. Bilo je jada i nevolje, ali i veselja i zadovoljstva. Danas se Imotski ne zove varuš, nego grad. Više nema prostora za životinjska „parkirališta“, ni đubra po ulicama. Nestalo je praznih prostora. Sve su popunile kuće. Ali nestalo je starog poštenog druženja. Od 1945. godine do danas sve se promjenilo u životu i vladanju i poštenju. Nisu više ni srijede u Imotskom kakve su nekada bile!