Čatrnje

Prvi pisani spomen cisterni nalazimo kod Moabljana (8.st.prije Krista), ali i tisućljećima ranije, kao npr. u Mikeni gdje je pronađena cisterna ispod same kraljevske palače. Cisterne su također građene u rimskim logorima (castrumima), čiji je položaj bio uvjetovan vojno -strateškim razlozima, a u blizini nije bilo izvora ili rijeka.

Ljudi u kršu odavno su znali kako sačuvati vodu. Zalihe kišnice sakupljene u kratkoj kišnoj sezoni trebale su potrajati do slijedećih obilnijih kiša. Prvobitno su  čatrnje dubljene u živcu kamenu i to na mjestima gdje je bilo moguće sabirati vodu ili je tlo bilo nepropusno. Pojavom suvremenijih građevinskih materijala, malo pomalo,  počele su se  graditi i javne čatrnje veće zapremine. Stoga je naplav ili perimetar (sabirna kosina međusobno povezanih glatkih kamenih ploča ograđena zidom) zauzimao veliku površinu, često znatan dio brda, kao npr. u Krstaticama. Naknadno se čatrnje sve više približavaju kući, a voda se žljebovima slijeva s krovova. Gornja ravna površina nad čatrnjom nerijetko se pretvarala u  teracu natkrivenu odrnom, koja je pružala dodatnu zaštitu od sunca. Ograđeni otvor čatrnje zove se kruna, zidana klesanim kamenom ili  je monolitna, a iznad krune visio je metalni sić, U svojoj krutoj rustici takva kruna po ljepoti jedva zaostaje za krunama u starim gradskim palačama u kojima su najčešće umjetnički izrađene primjenom arhitektonskih i kiparskih dekorativnih elemenata. Ipak, svaka je kruna nemjerljivo vrijedna u svojoj funkciji i simbolici, stoga joj i naziv potječe od kraljevskog simbola i najskupocjenijeg uresa.

Nedostatak pitke vode postao je prvorazredni svjetski problem. Milijuni ljudi u siromašnim zemljama Azije i Afrike nemaju niti jednu čašu vode dnevno, a najugroženija su djeca i nemoćni.

U današnje vrijeme, kada zagovaramo održivi razvitak i razumno gospodarenje prirodnim resursima,  zanemarili smo drevna znanja čuvanja pitke vode poznata civilizaciji već više tisućljeća. Nažalost, i u našem kraju, perimetri mnogih javnih čatrnja obrasli su korovom, a spremnici su oštećeni ili čak zatrpani. Ne bismo li  konačno trebali razmisliti  o ponovnom osposobljavanju mnogih naših čatrnja, i to ne samo zbog kulturno-povijesnih razloga, nego zbog dragocjene vode koja, očuvana u hladnoj dubini,  znači sam život.