IMOTSKI U MRAKU – KAOS U GRADU

IMOTSKI — Grad Imotski, koji ove godine treba obilježiti 1050. obljetnicu od prvog spomena svog imena, upravo ovih dana doživljava i svoju svojevrsnu dramu. I s njim, dakako, Imoćani kojima je ovaj grad jedini i najdraži, mjesto njihova rođenja, a i mjesto njihova posljednjeg počivanja. Isključivanje javne rasvjete od Elektrodalmacije zbog neplaćenih dugovanja grada samo je kap koja je prelila čašu žuči, koju već poodavno ispijaju Imoćani. Kada se tomu dodaju i neke osobne nesreće imotskih obitelji čija su djeca već u gipsu zbog slomljenih nogu te na deseci starijih osoba koje su zbog mraka na imotskim ulicama uganule ruke i noge, onda ta čaša sadrži puno više gorčine.
Nekoliko tvrtki u stečaju, ostale pred stečajem ili likvidacijom, nešto više od 3000 registriranih na birou rada, na stotine njih koji rade na crno, huligansko svakovečernje ponašanje mladeži iz ruralnih sredina kojima Imotski služi za iživljavanje, masovne tučnjave po diskačima nakon čijih finala ni imotska Hitna pomoć nema više konca za šivanje rana, nekolicina bahatih vlasnika kafića, koji i pored prijava i upozorenja policije nastavljaju raditi do u sitne jutarnje sate, propast jedinog imotskoga športskog kolektiva NK Imotski, nemogućnost lokalne uprave da financira predškolski odgoj, uzurpiranje gradskih površina, kritično stanje u prometovanju imotskim ulicama, sve više djece pod kotačima automobila, pojedine obitelji na rubu gole egzistencije, propala trgovina i dalje bauk tzv. meke granice sa susjednom Hercegovinom, porast droge kod mladeži, alkoholizam u stravičnom porastu, rodilište nakon 70 godina rada pred zatvaranjem, kanalizacija koja danima poplavljuje pojedine ulice u gradu, grad bez iti jednoga hotelskog kreveta, bez javnog WC-a. Konačno, sve ovo spomenuto rekli bismo da je dovoljno da je Imotskom voda došla preko glave, a da se u njoj i guše njegovi stanovnici. Isključivanje javne rasvjete konačno bi moralo otvoriti oči ljudima da konačno spoznaju gorku istinu o svome gradu, koji je bio nekoć najjače trgovačko središte Dalmatinske zagore, a po svojim urbanim obilježjima po mnogo čemu blizak starom Splitu ili

Zagrebu. Hoće li ova posljednja crna zavjesa koja je prekrila grad Imotski potaknuti njegove čelne ljude da se ostave politiziranja i svađa sa svojim političkim neistomišljenicima, oporba koja kroji planove o preuzimanju vlasti po imotskim kafićima, da se udruže te da se zajedno sa svojim građanima okrenu prema spomenutim problemima, a ako je potrebno, s 30 autobusa krenuti s njima na Markov trg u Zagreb te Račanima i Mesićima i ostalima kazati da tamo na jugu Hrvatske postoji grad i krajina koja je pred konačnom propašću te da je ovom narodu dosta vrpci, svađa i prepucavanja, da im treba rada i kruha. Ima li konačno u ovom imotskom zlokobnome mraku ikakve naznake tračka svjetlosti da bar Imoćani mogu vidjeti onu brojku od 1050 godina spomena svoga grada.