Piše: prof.dr.sc. Branko Marinović
Odlomci koji slijede su izdvojeni iz šireg autobiografskog teksta koji sam dovršio krajem 2020.g. Riječ je o onom dijelu teksta koji se odnosi na moj život u Imotskom – gradu mog dječaštva i rane mladosti.
Nogomet je bio najvažniji i igrali smo ga na Bazani, u Šamatorju i na Partizanu. Brat Pave i ja smo bili u toj igri vrlo dobri, a posebno je Pave bio dobar igrač-dribler. Glasoviti su bili “vječni” dvoboji Bazarana i Jezerana. Imali smo izvanredne uzore u starijima: Kvirin i Ratko Smoday, Vlatko i Branko Tomić, braća Kapovići iz Rišćanskog Sela, Niko Vujević i drugi. Mi mlađi smo bili sretni ako smo im mogli dodati loptu koja je “izbijena” izvan granice igrališta. U Pavinoj i mojoj generaciji su momčad Bazane sačinjavali: vratari Tonko Jokić i Tonći Bekavac, igrači u polju Siniša Anić, Ante Vujević, Tihomir Kiko Skako i njegova dva brata (Milan i Vjekoslav), te nas dvojica braće Marinović. Za Jezerane su igrali Roko Nikolić, Slobodan Golub Kosanović, Vinko Pape Vucemilović, Ratko Borić, Peko Kusić, Brile i drugi. Tihomir Skako “Kiko”je bio srednjeg rasta, mišićav, hitar kao vjetar i brz kao misao, okretan i spretan kao vjeverica, neustrašiv i neukrotiv. U nogometu je nadmašio mnoge koje sam u životu promatrao. Po mom mišljenju, njegova vještina baratanja nogometnom loptom i imaginacija bile su veće i originalnije nego one najvećih današnjih svjetskih nogometnih “zvijezda”. Njegov dribling je bio jednostavan i neuhvatljiv, a udarac “punom nogom” i “iz voleja” precizan i snažan do mjere da je mogao srušiti protivnika na tlo. Njemu ravan nogometaš je u moji, očima bio samo još jedan Imoćanin: Roko Nikolić.
Lopta je bila posebno poglavlje, a imati pravu nogometnu loptu je bila velika povlastica i rijetkost. Onaj koji joj je bio vlasnik, određivao je i tko može igrati. Upočetku su bile krpenjače, a zatim su došle bolje. Prva je bila svijetloplava gumena lopta “Borova”, veličine poput najveće drvene balote. Bila je tvrdo napumpana, a na njenoj vanjskoj površini su bili urezani plitki žljebovi, koji su oblikovali “fete”. Nju bismo odmah probušili užarenim čavlom, kako bismo “obuzdali” njeno skakanje. Služila bi i kao štrcaljka za vodu. Prava nogometna kožna lopta je imala kožni “mantel” i unutarnji gumeni mijeh na kriške koje su se širile napuhivanjem-“buvel”. Gumeni dio s cjevastim završetkom bi se pažljivo umetao uvrtanjem i guranjem u šupljinu “mantela”, a onda za njim ugurao i ostatak cjevčice za napuhivanje. Obično smo oko završetka gumenog dijela stavljali mali komadić okrugle kože s rupicom u sredini, kako bi se taj otvor zaštitio, a položaj cjevčice fiksirao. Lopta nije mogla biti posve okrugla, već uvijek s malom “grbom” gdje je bio otvor za “buvel”. Oštro kamenje brzo bi izderalo kožu, pa smo se morali izvještiti u šivanju kože “mantela” i ljepljenju “buvela”. Srećom smo imali u to vrijeme komplete gumeleze i već izrezanih komadića gume za krpanje, što se koristilo za popravak guma za bicikle, a bicikli su tada bili važno prijevozno sredstvo. Komplet je sadržavao čak i mali komadić lima za brušenje gume. Kožu smo zaštićivali i njegovali puzdrom, tj. mesnatim dijelom testisa svinje.
Ivo Nikolić, Zorankina baba Jela i otac Oge Jerkovića, Ante, imali su posebno negativnu ulogu u našim očima. Ivo je sadistički uživao kad bi pred našim očima rezao nožem našu, mukom stečenu loptu, koja bi pala u njegovo duboko dvorište. Nije mu ni na kraj pameti bilo da podigne žičanu ogradu na zidu dugom 6-7 metara. Baba Jela je, pak, imala vrt južno uz kuću, pa ako bi lopta pala u dvorište, brzo bi je sakrila u kuću ili u pregaču u koju je brala kupus. A onda bi slijedili mučni pregovori da nam loptu vrati. Katkad bi unuka Zoranka udobrovoljila babu, ali se događalo da bi nam loptu vratila tek nakon mjesec dana. Ante Jerković je imao kuhinjski prozor prema igralištu, pa ako je netko dobro “nabio” loptu i razbio prozor, nikad ne bismo više vidjeli tu loptu. A mogao je samo pritvoriti “škure” – tȁ mi nismo igrali svaki čas.
U Gimnaziji smo imali jaku nogometnu ekipu, koja je igrala teške dvoboje sa razredom starijih: Marinka Bobana (oca od Zvonimira, hrvatskog reprezentativca i slavnog igrača “Milana”), Smiljana Mostarčića, Mijata Zdilara, Marka Runca, Dade Bušića, Blage Pejića… Za naš razred su igrali: vratari Ivan Braco Puljiz (kasnije novinar “Imotske krajine”) i Danilo Kadijević, te igrači u polju: Branko Marinović, Vlatko Bitanga, Marijan Ljubičić, Josip Đodan Matković i Slobodan Kukavica (kasnije urednik I.K., umro u Zagrebu na Rebru od leukemije 1980.g.). Naših 7 djevojaka iz razreda stvarale su paklenu atmosferu, a gledateljstvo je bilo natiskano kao da igra državni tim. Godine 1962. u proljeće smo osvojili glavnu nagradu-pravu nogometnu loptu, pobjedivši “četvrtaše” M. Bobana. Nju smo, kad smo se rastajali prije praznika, velikodušno darovali najsiromašnijem učeniku, Mati Ćeliću iz Poljica. No, tada je lopta već bila pohabana igranjem na tvrdoj podlozi.
Nakon upisa na MF u Zagrebu nisam ni pomišljao na nogomet, osim za vrijeme ljeta, te prije diplome, kad sam u bračnom paviljonu na Lašćini odigrao turnir “Braće Ribar”, na kojem je momčad “Lašćine” osvojila I. mjesto. O tome je pisano na drugom mjestu.
