Da je Imoćankama stalo do mode i lijepog odijevanja, to svi znaju, a potvrđuje to i studio za dizajn odjeće u centru Imotskog u kojem se naveliko radi – dizajnira, kroji i šije vještim i spretnim rukama mlade Josipe Medvidović. Ova 23-godišnjakinja koja je u Splitu završila Talijansku školu mode i dizajna Callegari uz još dodatne tečajeve i praktično iskustvo rada u omiškom Galebu, glavnoj imotskoj ulici donijela je dodatnu vrijednost, svoj obrt ZIA Design, a Imoćankama razlog više da gradom bace đir. A unutra se radi punom parom već godinu i pol dana.
– Uvijek sam htjela ostati živjeti u Imotskom i imati nešto svoje i malo pomalo, želja se ostvarila. I sada, protokom malo vremena mogu reći kako svoju odluku nisam požalila! Opet bih ponovila sve isto. Modom i šivanjem sam se započela baviti još u srednjoj školi, ali moja želja seže još dalje u prošlost – otkako sam bila dijete, u ovome sam se vidjela. Iako su mi neki govorili da ovo ne može biti posao već hobi, uz podršku većine svojim radom od kojeg se može živjeti, ja ih uspješno demantiram.
Što žene žele?
Josipa kaže kako su njezine klijentice najviše mlade djevojke koje žele biti drugačije i koje se inspiriraju na društvenim mrežama pa svoje ideje žele kod nje realizirati. No za Josipu se čulo i izvan Imotskog:
-Često mi dolaze cure iz Splita, Omiša, nešto iz Makarske, a najpopularnije je šivanje odjeće za prigode – maturalne, krštenja, pričesti, vjenčanja… A najbolja preporuka ide usmenim putem:
-Trenutno se uopće ne reklamiram na društvenim mrežama, zaista nemam vremena, pa sve cure koje dođu u moj studio čule su za moj rad od nekog zadovoljnog klijenta.
A što žene žele tj. što Imoćanke vole nositi?
Kaže Josipa „usko i šljokičasto“, rijetko se odluče za nešto raskošno i široko. Prate trendove i modu i znaju šta žele, a najčešće i prihvate moju sugestiju.
„Old school“ mehanizmi – olovka, Burda i matematika
A kako bi zadovoljila sve potrebe stanovnika malog grada, Josipa radi i klasične krojačke popravke – skraćivanje, sužavanje i slično, a na polici njenog radnog prostora mogu se vidjeti i stari brojevi Burde preko kojih kroji svoje kreacije. Materijale naručuje gotovo svakodnevno od renomiranih proizvođača, a što se tiče cijene, smatra da nije preskupa:
– Obično se ljudi ugodno iznenade kad ima kažem konačnu cijenu proizvoda, nitko se još dosad nije žalio, dapače. Možda bih trebala podići cijenu, ipak je to ručni rad u koji ode puno vremena i truda, ali gledam ukalkulirati materijal i „ruke“ i da u konačnici svi budemo zadovoljni dobivenim i uloženim. A to izgleda otprilike ovako – ideja, dogovor, mjerenje i jedna proba, nakon toga dovršavam proizvod i to je to! Sama crtam svoje krojeve koji su izuzetno bitni i nakon toga ih prenosim na materijal. Ništa se ne radi računalno, samo stare knjige, Burda… Prvo na papir, pa na materijal, razraditi mjere, rezati i tek onda mašina. Ima tu dosta pravila ako želiš napraviti sve kako treba i puno matematike. Toliko posla imam i praktički nemam radnog vremena, nekad radim i po čitav dan. Toliko sam zauzeta da sam sebi, otkako god radim, sašila samo dva komada odjeće!
No ne žali se Josipa na puno posla. A s obzirom na to da Imoćanke vole plijeniti pažnju svojim stilom, neće joj ga manjkati ni u budućnosti. A za poduzetništvo i male obrte u centru grada i staru školu dobrog stila na novi način, od nas – palac gore!
Tekst: Josipa Rimac Vlajčić
Foto i video: Dario Skako/S-DIGITAL
