PONEDJELJAK, 08. lipnja 2020.
Piše: Ivan Alduk
Foto: Luka Kolovrat
Cilj ovog teksta je pokušati predstaviti uvodno istraživanje na temu radionica stećaka u našim krajevima. Smatramo da je identificiranje ovakvih radionica i majstora-klesara ili kovača (kako sebe nazivaju) od izuzetne važnosti, tim više što samo nekoliko desetaka kilometara dalje, na jadranskoj obali, u isto vrijeme (a govorimo o vremenu od 14. do prve polovice 16. stoljeća) djeluje veliki broj naših najznačajnijih kipara, arhitekata, graditelja i slikara s čijim smo djelima te cjelokupnim umjetničkim razvojem vrlo dobro upoznati.
Iako nam se (osim u jednom slučaju) nisu sačuvala imena ovih klesara-kovača, njihov rad predstavlja gotovo jedini a zasigurno najbolje sačuvan umjetnički i zanatski izričaj razvijenog i kasnog srednjeg vijeka dalmatinske unutrašnjosti neraskidivo povezan s kontekstom vremena u kojem nastaje. Priča će izaći u dva nastavka! Prvi je ispred Vas a drugi će se baviti možda i najvažnijom imotskom radionicom stećaka – radionicom kovača Jurine!
Jedna radionica djeluje na krajnjem jugoistočnom dijelu današnje Imotske krajine (šira okolica Župe i Rašćana-lokaliteti: Župa-sv. Ivan i okolica, Rašćane-sv. Mihovil, Kozica-sv. Ilija/groblje, Dragljane-sv. Ante), prostoru koji je u srednjem vijeku vjerojatno pripadao tzv. Gorskoj župi sa sjedištem u Vrgorcu. Ovu radionicu (a možda čak i dvije ovisne jedno o drugoj) čiji bi prostor i odnos s ostalima tek trebalo utvrditi, karakterizira stilizirana vegetabilna bordura, pojava uzdignute ruke, manji tordirani vijenci, mačevi i štitovi s urezom i kosim tracima na površini, karakteristična kombinacija zvijezde ili tordiranog vijenca s križem i mladim mjesecom te prikazi lova i životinja. Ovaj prostor u srednjem je vijeku pripadao Gorskoj župi pa i stećci pokazuju dosta srodnosti i međusobnih utjecaja. Posebno se to odnosi na pojavu rozete ili zvijezde sastavljene od 6 ili 8 izduženih romboidnih krakova. S druge strane sljemenjaci se na ovom području javljaju rijetko ali pokazuju neke zajedničke sličnosti: često su gotovo neukrašeni ili na užim (zabatnim) stranama imaju reljefe križeva različitih oblika preko cijele strane (Župa-sv. Ivan, Vrutak, Slivno-Grebnik)
Stećke koje se uvjetno može vezati za jednog kovača ili „radionicu“ i nazvati je „zagvoškom radionicom, prepoznajemo na nekoliko lokaliteta na području Zagvozda i Grabovca (Zagvozd-„Vukov greb“ tj. Golubinčina, Zagvozd-Bartulovići/bunar Čerinac, Zagvozd/Butige-crkva Svih Svetih, Grabovac-crkva M. Gospe, Grabovac/Goričaj-Mrki kamen). Ovo je područje tijekom srednjeg vijeka bilo podijeljeno između više teritorijalnih jedinica: Imote na sjeveru, župe Radobilje na zapadu i Gorske župe tj. župe Gorske na istoku. Stećci o kojima govorimo su sljemenjaci nešto manjih dimenzija od uobičajenih (ili onih koje smo već vidjeli) te s nešto jače zakošenim stranama tako da se blok pri dnu sužava više nego je to uobičajeno. Izdvajaju se i po ukrasu gdje osim prizora lova, životinjskih figura ili rijetko kola dominira spirala (često na krovu) i dvostruka voluta.
Na području sela Slivna (Grebnik, Barića torina) djelovala je jedna radionica s vrlo specifičnim stećcima. Radi se o sanducima ili nešto debljim pločama s bordurama ukrašenim spiralama na gornjoj površini stećaka, kolima oko bočnih strana stećaka , muškim i ženskim likovima koji pridržavaju križ, rozetama, križem između mladog mjeseca i zvijezde. Neke od ovih motiva (npr. križ na užoj bočnoj strani stećka) nalazimo na stećcima u okolici Vrgorca (Ravča, Kljenak, Stilja, Prapatnice, Kozica-Vrutak) ali smatramo kako je ova radionica ipak bila ograničena na prostor pomalo zabačene Slivanjske žlibine u brdima južno od Imotskog polja.
Ipak, način obrade jednog od sljemenjaka te oblik reljefnog križa upućuje na povezanost sa sljemenjacima iz okolice Župe i Kozice (Vrutak).
Drugi dio naše priče o stećcima vodi nas u sredinu 15. stoljeća u vrijeme djelovanja jednog majstora-klesara koji bi Imoćanima trebao biti puno poznatiji nego što on trenutačno jest. U znanstvenoj literaturi je davno (osobito i zapravo jedino u radovima A. Miloševića) prepoznata radionica stećaka „kovača Jurine“ koja se razvijala u zapadnom dijelu Imotske krajine, župi Radobilji, istočnim dijelovima Cetinske krajine te sjevernom dijelu srednjovjekovne Poljičke kneževine.
Jurina se potpisao kao „kovač“ (majstor klesar) na „biligu“ Vukoja Bogdanića na Mramorima-Kamenjaku na Lovreću. I to je jedini potpisani klesar stećaka u Hrvatskoj. Njegova radionica nastala je na izrazito vitalnom i očito bogatom prostoru koji svoj razvoj treba zahvaliti smještaju uz glavnu komunikaciju u ovom dijelu unutrašnjosti te križanjima iste s pravcima koji od obale vode dalje prema Bosni ali i trgovini koja se razvija uz te puteve te polunomadskom (transhumantnom) stanovništva. Ta radionica ima više faza u svom nastajanju a započinje vjerojatno negdje u prvoj polovici 15. stoljeća s obzirom na najranije datirane stećke iz Poljanica kod Biska (Trilj). U to vrijeme nastaju osnovni motivi i načini klesanja koje se u slijedećim fazama razvijaju i razrađuju -, karakteristični oblik stećka (tzv. sljemenjak dalmatinskog tipa), tordirano uže, izduženi ljudski i životinjski likovi, lov, dvoboj, kolo, zvijezda i mladi mjesec ponajviše na sljemenu stećaka, ljiljan na užim stranama stećka, arkade, natpisi (kao jedna jako bitna karakteristika).
Smatramo da je radionica trajala nekoliko desetljeća, a radi se definitivno o najplodnijoj radionici stećaka kod nas s obzirom da se u svojoj posljednjoj fazi proširila duboko u zaleđe točnije prema Tomislav gradu (Eminovo selo npr.) te Kupresu (Ravanjsko polje). Ovo širenje je naravno povezano s tadašnjim povijesnim događajima i političkom povezanosti ovih predjela s osobom hercega Stipana Vukčića Kosače. Prostor Jurininog djelovanja je zasada najveći, odnosno veći i od najpoznatijeg među „kovačima“, Grubača, koji djeluje u istočnoj Hercegovini oko Stoca. Očito se radi o vrlo dobrom i cijenjenom majstoru druge polovice 15. stoljeća pa njegove stećke nalazimo na širokom prostoru od Imotske krajine (Cista, Lovreć, Lokvičići) do okolica Duvna i Kupresa).
Smatramo da je unutar „radionice“ moralo djelovati više kovača a uvjereni smo i da je danas gotovo do u detalje moguće prepoznati razvoj osnovnih karakteristika radionice te faze u njenom nastajanju od 1430-ih do 1470-ih godina! Najbolji primjeri tih stećaka sačuvani su upravo uz cestu između Trilja i Lovreća, posebno na Crljivici u Cisti Velikoj, gdje je Jurina ili netko iz njegovog „kruga“ klesao stećke za obitelj Kustražić koji su pripadali tzv. cetinskim Vlasima!
Uz ovu radionicu, uvjetno nazvanu Jurininom, vezali bi i određeni broj ploča i sanduka koje često nalazimo na lokalitetima sa karakterističnim sljemenjacima (posebice u Cisti i Budimirima) ali i šire. U prvom redu tu mislimo na ploče s ljudskim likovima koji pridržavaju visoki križ. Upravo su način klesanja tih likova te vegetabilna bordura poveznice sa spomenutim sljemenjacima.
Drugu skupinu ploča moguće je smatrati radionički srodnima ovoj prvoj ali uz izrazito vidljive specifičnosti. Susrećemo ih u Cisti (na lokalitetu te ispred MHAS-a u Splitu) ali i u Rastovacu kod Zagvozda (crkva sv. Stjepana), Bisku kod Trilja (crkva sv. Mihovila) te Trnbusima u Gornjim Poljicima (crkva sv. Luke). Radi se o pločama čija je gornja ploha dijagonalno podijeljena dvjema trakama (odnosno nešto što sliči na koplja nazubljene drške) te obrubljena bogatom vegetabilnom ili geometrijskom bordurom. U prostoru između bordure i kopalja nalazimo polumjesec, zvijezde, križeve, štit i mač. Posebno ovdje ističemo križeve ukrašene motivom riblje kosti te sužene odnosno zašiljene u donjem dijelu.
Odnosi među pojedinim radionicama su također zanimljiv aspekt proučavanja stećaka. Motivi dviju radionica se miješaju ponajviše na rubnim odnosno zemljopisno bliskim lokalitetima.
Posebno su pri tome zanimljivi lokaliteti na području Lokvičića, odnosno Berinovca, ponajviše onaj najveći – „Grebašnik“, kod zaseoka Zovko. Pojedini od tamošnjih stećaka su definitivno proizvod „Jurinine radionice“, (možda čak i samog kovača Jurine) doke se na nekima susreću motivi te radionice (ljiljani) te one zagvoške koja se najviše očituje u obliku stećaka te pojavi spirale na sljemenu. Slična situacija je i s jednim primjerkom s Lovreća.
Na Berinovcu se nazire mogućnost djelovanja još jedne manje radionice stećaka ukrašenih križevima različitih tipova, nešto masivnijim ljiljanima i rozetama te svastikama.
Kod zaseoka Rudeži u Vinjanima Donjim pojedini stećci pokazaju neke posebitosti kakve ne zamjećujemo drugdje.
Isto tako je na Berinovcu (kod Peza) sačuvan stećak s prikazom utvrde s kulama, a vrlo sličan s istim prikazom je stećak kraj mosta u Prološcu. Prikazi kuća tj. utvrda na stećcima su vrlo rijetki. Ovdje možemo pretpostaviti da su se majstora kovača dojmili bedemi i kule s kruništima moćnih tvrđava u Imotskom i prološkim Badnjevicama!
S obzirom na veliki broj sačuvanih stećaka na području Imotske krajine (oko 80 lokaliteta-s tim da treba imati na umu da je dio stećaka kroz povijest nestao), izrazito bogatstvo reljefa, način na koji ih „majstori – kovači“ upotrebljavaju te pojavu pojedinih tipova stećaka danas nam se i na polako kristalizira nekoliko „radionica“ i kovača koje djeluju na prostorima pojedinih sela, ali i znatno šire.
Stećci su uistinu jedan od najosobitijih dijelova hrvatske nacionalne baštine, a Imotska krajina je dio njihovog matičnog prostora. Brojni aspekti kroz koje ih je moguće proučavati neiscrpna su tema za generacije budućih arheologa i povjesničara umjetnosti.
