‘Trbuh Imotskog’ nikoga neće nahraniti – na nekad poznatoj tržnici dvije prodavačice i nijedan kupac

NEDJELJA, 28. veljače.2010.

Tekst i foto: Braco Ćosić / Epeha

Dnevno se pojavi nekoliko kupaca, i to uglavnom umirovljenika s niskim primanjima, kupe nešto zeleni, i to je sve. Ima dana kad nitko ne navrati – jada se piljarica Dinka Mišević

Recesija, ili drastičan pad životnog standarda, čini se, bacila je Imotski na vrlo niske grane. Primjera na svakom koraku.
 – Oduvijek je tržnica u nekom gradu bila pokazatelj kvalitete života. Nisu je uzalud zvali srcem i trbuhom svakoga grada. Ako je suditi po imotskoj glavnoj tržnici, Imotski nema ni trbuha ni srca.

Tijekom cijeloga tjedna, osim nedjelje, i tu i tamo poneke srijede, nekad nadaleko poznatog pazarnog dana, ili pred nekakav blagdan, napuni se nekoliko štandova prodavačicama zeleni, suhomesnate robe, nešto jaja, kiseloga kupusa, i to je to. Ostalih dana jedna ili najviše dvije piljarice, ali kupaca ni za lijek.

– Tako je već mjesecima, veli nam stalna imotska piljarica Dinka Mišević iz Zmijavaca. Ovo je stvarno došlo do dna.

Dnevno se pojavi nekoliko kupaca, i to uglavnom umirovljenika s niskim primanjima, kupe nešto zeleni, i to je sve. Ima dana kad nitko i ne navrati. Evo, ja i kolegica Nada Piplica smrzavamo se danima same na tržnici, a naiđe samo poneki kupac. Grad Imotski ima, barem njegovo gradsko središe, oko pet tisuća ljudi. Pa gdje su kupci, žali se Dinka.

Poznati imotski trgovac Boro Eljuga, koji svoje prodavaonice ima u neposrednoj blizini tržnice, još se više jada.

– E, gdje je Imotski od prije petnaest, da ne govorimo dvadeset i više godina. Svaki dan pune prodavaonice, tržnica bi se ispraznila tek u poslijepodnevnim satima. A evo vidite, u posljednjih tjedan dana ja sam imao samo tri kupca u svojoj prodavaonici. Kolaps, došli smo do dna, veli Boro.

Oko njegova dućana, na mnogim izlozima natpisi da se iznajmljuju, no niotkud zainteresiranih. Totalan je krah i u malim obiteljskim prodavaonicama. Poznati market “Lekina kuća”, i pored dobre opskrbljenosti, svježih dnevnih namirnica, ljubazne posluge, gotovo zjapi prazan. Kupaca nema, samo oni koji su naviknuli jer im je usput ili stanuju u blizini.

– Veliki centri poput “Lidla”, “Konzuma”, “Studenca” i “Tommyja” donekle su odnijeli kupce, iako ni u njih nije baš bajno stanje, vele nam dobri poznavatelji imotskih trgovačkih uvjeta.

Pa i svakodnevni pogled na središnju imotsku ulicu, Šetalište Stjepana Radića, govori o stanju u Imotskom.

Osim automobila, ljudi ni za lijek. Nešto malo u kafićima, poneki slučajni prolaznik, i to je sve. Da o Ulici Ante Starčevića, nekadašnjoj obrtničkoj žili kucavici ni ne govorimo. Tamo ustvari nitko ne radi. Kuda ide Imotski, pitaju se mnogi?